barda wrote:
Svako koristi neko prevozno sredstvo na svoj način - i u tom načinu vidi lepotu i uživa!
Ja pokušavam da probam sve i pronađem svoj najbolji način... mada postoje neke zajedničke osobine:
Zemlja: pešak, biciklista, motorista, automobilista (jeep-adžija), formula
Vazduh: balon, jedrilica, mali avion, putnički avion
Voda: plivač, kajak, jedrilica, motorni čamac, gliser
Od levo ka desno se povećava brzina prevoza, ali je kontakt sa prirodom i količina vaše energije da dođete do cilja manja, pa je time i zadovoljstvo manje (bar kod mene) - kada se teže dođe do cilja, slađe je...
Barda, ne mogu da se ne složim s ovim! Hodanje definitivno jeste najsavršeniji vid kretanja, jedini pri kome možeš da budeš 100% prirodno biće i da ga upražnjavaš širom otvorenih čula za sve što se nalazi oko tebe. Bicikl je najbolji kompromis između želje da stigneš što dalje i da pritom izgubiš što manje dodira s okruženjem. Ali, svako od pomenutih sredstava ima neku dobru stranu, tako da je treba samo identifikovati, i usredsrediti se na njeno maksimalno iskorišćenje, bez isključivosti. Za nekoga ko želi da se kreće po prirodi i da je istražuje, terensko vozilo je, recimo, savršen način da obezbedi sebi višednevnu autonomiju od civlizacije (uključujući i izvor električne energije za punjenje gedžeta), da ponese bolju kamp opremu, više hrane, odeće i obuće, da obezbedi način da (sebe ili druge) u slučaju nužde brzo evakuiše, kao i da u planiranju svog kretanja praktično i ne zavisi od promene vremenskih prilika (kabina savršeno štiti i od hladnoće i od padavina, a četiri točka minimizuju i hendikep promene uslova podloge usled vremenskih prilika).
Čovek koji, recimo, ima na raspolaganju samo dva dana vikenda (što je sa većinom nas tokom većeg dela godine slučaj), a želi što više vremena da provede na nekom fascinantnom mestu u totalnoj divljini (u tišini, bez zvuka motora), to bez terenskog vozila (ili motorcikla) nikako ne može da uradi, jer bi praktično sve vreme morao da potroši samo da do tog mesta stigne i da se sa njega vrati. Ovako, u roku od 2-3 sata STIGNEŠ negde gde bi ti na bilo koji drugi način trebao dan (ili čak duže) i možeš u potpunosti da se posvetiš kreativnom provođenju vremena na tom mestu - šetnji, osluškivanju, fotografisanju, proučavanju živog sveta... Realno nema potrebe kresnuti motor dok se ne ukaže potreba da to mesto napustiš, bilo da bi se vratio kući, ili da bi se premestio na neko drugo, jednako zanimljivo mesto. Usput možeš koliko god puta da se zaustaviš i da izađeš, da posvetiš vreme nečemu što ti je usput privuklo pažnju - što možda krećući se pešice ili na biciklu ne bi mogao sebi da priuštiš, pritisnut satnicom koju treba ispuniti i posledicama koje bi moglo imati ukoliko te pre ostvarenja zacrtanog plana zatekne mrak. Jednostavno, na tebi je da smisliš kako da na najbolji i najkreativniji način iskoristiš tu fleksibilnost raspolaganja sopstvenim vremenom koju ti donosi povećanje pokretljivosti.
Upravo to je ono što ja pokušavam da uradim, i način na koji i drugima sugerišem da koriste terenska vozila. Nekima je samo potrebno malo vremena da sagledaju mogućnosti. Terenac nije ZAMENA ni za bicikl ni za noge, on može samo da bude DOPUNA, koja nam omogućava da proširimo svoju slobodu kretanja.