Južni Kučaj, klilsurama Kločanice i Resavice

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
Modesty
Freebiker
Posts: 69
Joined: 21 Nov 2012, 11:49

Južni Kučaj, klilsurama Kločanice i Resavice

Post by Modesty »

U najavi ove vožnje Kuša je napisao da ćemo “ovaj put ići obrnutim smerom, tj penjemo se kanjonom Kločanice, spuštamo kanjonom Resavice”. Kako god okreneš, vraćamo se na početak. Krug se zatvara. A evo kako smo mi zatvorili ovaj naš nedeljni kasnooktobarski ..
Noć između subote i nedelje donela je vraćanje na tzv zimsko računanje vremena. Ja bih to nazvala drugačije, pa bih se usudila da kažem da je to povratak u biološko vreme, računanje po Suncu. Tome se uvek radujem, jer i moj biološki sat funkcioniše po principu kretanja Sunca i Meseca, u skladu sa prirodom. Svako nasilno pomeranje u meni budi revolt. U nedeljno sam jutro uklizala vrlo lako. Sunce nas je pratilo dobrim delom puta prema Lisinama, ali što smo se više približavali našem zbornom mestu, bivalo je sve mračnije i hladnije. Boje jeseni su se nesrećno utapale u sivilo. Stene i drveće pored puta, idući tako klisurom, nepoverljivo su se nadvijale nad nama. Dolazimo do restorana Lepo Mesto gde vrvi kao u košnici; naši se mtb prijatelji pripremaju za vožnju, proverava se oprema, sipa voda, podmazuju lanci. Na kraju te vesele ekipe Kuša glavom u gepeku, u oblaku dima. Oko njega se širi miris vanile, a na stočiću pladnjevi sa naslaganim palačinkama. Mljac. Kučići opkoljavaju Kušu, a mi ližemo prste po kojima curi domaći džem. Malinovaču ću probati kasnije:-) . Ne, odmah ću, kasnije za kasnije, sad za sad, ne bih ništa da prepuštam slučaju :-) . Cupkali smo tako i shvatili da se ne radi samo o našoj vezanosti za folklor i narodnu baštinu, već da je poprilično hladno. Znate već da sam u fazonu svesvojenosimsasobom, tako da sam imala spremnu i opremu za vanredne situacije, tj hladnoću na granici sa kišom/snegom. Sreća moja da sam odlučila da se presvučem, takva moja odluka se pokazala kao odlična. Konačno krenuli u vožnju, povelika družina spretno se kretala makadamskim putem kroz klisuru Kločanice. Dobrih 20ak kilometara blagog konstantnog uspona bili su prošarani naizmenično suncem i oblacima. Boje jeseni su se povlačile pred natmurenim nebom i oslobađale u najvećoj raskoši pod zrakama sunca. Naše je raspoloženje bilo bez oscilacija, druželjubivi i nasmejani izazivali smo samo ono najbolje. Povremeno je put bio u samoj ravni sa Kločanicom, da bi se rečica opet gubila u useku između proplanaka i stena. Široka polja bukovog lišća mamila su naše uzdahe. Izlazimo na jedan proplanak, sunce se na trenutak skrilo, da bi već u sledećem zasjalo punom snagom I moćno se prelilo preko imanja u čijoj je sredini bila prelepa kućica, svuda oko nje negovana zelena trava, a uzglavlje joj listopadna šuma u najlepšem čipkanom ruhu. Punimo se tim blaženstvom I idemo dalje. Čarolija se ne prekida. Drveni mostići optimistički spajaju obale. Mi se igramo, zaronjeni u šarenilo boja, u plavetnilo koje se povremeno otvaralo iznad nas. Kločanica nigde nije žurila, pratili smo njen tok, koji je umirivao. Put kojim idemo mestimično je ispresecan baricama, ali ih vešto zaobilazimo. Upadamo u vlažnu zemlju i tragove točkova koji su prošli pre nas. Sad je uspon malo zahtevniji, pada I prva žrtva, jedan je lanac izgubio svoj tok. Ali, ovaj je lanac bilo lako nastaviti, jedna spojnica, vešte ruke I nastavljamo vožnju. Prolazimo kroz mladu šumu ogoljelih grana i stižemo do najviše tačke u današnjem danu. Vetar koji je hučao šumskim prostranstvom i samo nas na momente doticao, sada se oslobođeno širio i polako se uvlačio među nas, pronalazio put između dva sloja garderobe, čarapa i patika. Makadamski put prelazi u zemljani blatnjavi. Krećemo u spust, ali pre toga ruke grejemo nad vatricom koju su zapalili šumski radnici. Tako nadimnjeni i opijeni mirisom sirove bukove građe ulazimo u drugi deo današnje vožnje. Spust je blatnjav, ali lep, istačkani smo žitkom lepljivom zemljanom masom. Nebo se u daljini otvara, svako malo zastajkujem očarana. Sada je makadam nešto krupniji, lišće prekriva barice i potreban je dodatni oprez. Hladno je. Pravimo pauzu na jednom mostiću, svako se greje na svoj način, neko hranom, Nenad radi sklekove, Goran krpi gumu. Skupljamo uvelo lišće i razdragano ga razbacujemo. Idemo dalje. Sledi još desetak kilometara izazovnog spusta kanjonom Resavice. Stene nas natkriljuju s obe strane, poput okamenjenih usana spajaju se u poljupce. Iz ždrela kulja slast života. Mudrost stoljetnih kamenih divova i mladost vitkih grančica koje izbijaju iz škrte zemlje. Ovde je put širok, makadam suv, utaban, hladna planinska reka brzo teče. U susret nam ide auto, pa kombi, sa desne strane građevinske mašine, nailazimo i na prve kuće. Vraćamo se u civilizaciju. Zatvaramo današnji krug. Sad već I drhtimo od nakupljene hladnoće, još jedna fotka za kraj vožnje I presvlačenje. Novo okupljanje, u restoranu podno vodopada Veliki Buk, uz teleću čorbu i specijalitete kuće. Pogača ispod saća zauzela je počasno mesto, a i ona “malinovača za kasnije”, sa početka priče, dočekala je svoj trenutak. Ili smo ga dočekali mi. Sad se više i ne sećam. Bila je odlična. Opijena svim doživljenim rado bih jednu čašicu prelila preko dve kugle sladoleda. I opet mljac .
Povratak kući i povratak u stvarnost. Pogled kroz prozor na jesenji gradski dan.
Sledi period pritajenosti i priprema za novi susret sa prirodom I novi krug.
I novi susret sa sobom, jer, ići prema sebi, to je najveći izazov I najveća pobeda.
Pozdrav, do nekog novog susreta sa vama...

Ovu priču posvećujem našom preminulom prijatelju Gordanu - Bati.
Post Reply