Navikli smo već na manje ili više mazohizma - guranje uzbrdo, provlačenje kroz trnje, nošenje bicikala, ali u ovakvim sutuacijama se stiče utisak kao da je, ipak, kap prelila čašu. Jadovnik je lepa planina, mada svoje ime nije dobila bez razloga. Puna je zanimljivih puteva, koje ipak treba dobro poznavati. Pre svega je puna strmih puteva. Previše strmih za biciklistu prosečne kondicije. Vrlo dinamična što se tiče pejzaža, od pašnjaka, preko šuma najrazličitijeg sastava, do divljih reka i vodopada, poput onih na Sopotnici, gde smo noćili između subote i nedelje. Ali, iz aspekta rekreativnog biciklizma, naš domaćin Mile iz Gonja, ispred čije prodavnice smo ostavili parkirane automobile, lepo je prokomentarisao: "Jadovnik je odličan za džipove i kros motore, ali je mnogo težak za bicikle". Postavlja se, dakle, pitanje - treba li po svaku cenu "osvajati" na dva točka, ili želju da se uživa u lepoti nekih divljih predela treba kanalisati na drugačije načine, koristeći druga sredstva? Suočimo se konačno s time da nije svaki teren za bicikl i da ćemo ponekad od mesta koje želimo da obiđemo dobiti više ako bicikl ostavimo kod kuće.
Iako smo se sve vreme kretali u visinskom intervalu između 1000 i 1630 m, 40 km koliko smo prvog dana prevezli oko Jadovnika do Sopotnice iznedrilo je više uspona (i stavilo nas pred veći napor) od penjanja na 2600 m visoki Pelister. Drugi dan nije bio mnogo lakši čak ni za onaj deo ekipe koji je, na moj predlog, rešio da "zabušava" preskočivši uspon na Katunić i obišavši planinu preko Miloševog dola. Sve u svemu, meni je ovo bila jedna od najnapornijih bajkerskih vikend tura do sada. Možda i zbog sunca koje je nemilice peklo (barem drugog dana), a inače vrelinu teško podnosim i po njoj jednostavno ne funkcionišem.
Imao sam ponekad običaj da se čudim kada ljudi Freebiking doživljavaju kao nešto ekstremno, ali sada mi se čini da su možda zaista u pravu. Ovo jeste bilo ekstremno gledano iz turističko-rekreativnog ugla, mada se utrenirani sportisti (oni koji recimo prelaze Fruškogorski maraton sa prosekom od 15-20 km/h) verovatno ne bi složili. Treba ipak malo spustiti loptu i biciklima ići na mesta koja su za to primerenija. Za ostala - tu su terenci, kros motori, i stare, dobre noge, koje nas doduše za dana neće daleko odvesti, ali koje mogu, laganica, da nas doture svuda. Ili još i ponajbolje, kombinacija terenaca i pešačenja. Setimo se onoga što sam i u opisu Freebikinga naveo:
Zato prvo treba smisliti GDE želimo da idemo, onda dobro da razmislimo o prirodi terena i da smislimo KAKO, tj. ČIME. Obrnut redosled očigledno lepe stvari može nepotrebno da pretvori u mučenje. I trebalo bi zaista izbegavati istraživačke ture biciklom - bicikl nije za istraživanje, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što je previše spor i neefikasan. Mnogo ćemo više dobiti ako neki nepoznat teren prvo prošpartamo terencem i onda na osnovu snimljenog procenimo optimalnu trasu za bicikl.Bicikl je tu zbog nas, a ne mi zbog njega. On je samo način, sredstvo da dosegnemo tu slobodu koju želimo da udahnemo punim plućima, ali nije jedini način. On je samo put, ali ne i cilj, a do cilja ponekad vode i drugi putevi.