Sarajevo-Novi Sad. Naokolo. Specijalkom.

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

alazovic
Freebiking druid
Posts: 773
Joined: 02 Feb 2005, 15:41
Location: Kraljevo, Srbija
Contact:

Re: Sarajevo-Novi Sad. Naokolo. Specijalkom.

Post by alazovic »

Jedna je pasterizacija - krčkanje na oko 70 stepeni, a druga vrsta je svima poznata sterilizacija, kod mleka - prokuvavanje.
A ima i drugi postupak sterilizacije - uperizacija, upumpavanje vrele vodene pare u mleko u automatizovanom procesu, koji se primenjuje kod pravljenja dugotrajnog mleka u mlekarama.

Montirao sam nešto na TV-u u dobra stara prošla vremena, pa je ponešto ostalo u glavi... Baš bi bilo dobro kad bi mogao da se odradi neki povremeni delete recycle.bin-a u mozgu, da se oslobodi malo mesta za pametnije stvari :)
Image
There lie the woods of Lothlórien!...There are no trees like the trees of that land.
For in the autumn their leaves fall not, but turn to gold...
User avatar
Ivan
Posts: 20
Joined: 01 Sep 2006, 15:06

Dan treci

Post by Ivan »

OK, vreme je da temu vratimo iz sveta vode u putopisne vode :)

Po vec ustaljenom rasporedu od juce dan pocinje budjenjem nesto pre osam sati. Sad sam vec malo bolje organizovan pa kompletna jutarnja rutina do polaska traje oko sat ipo'. Doruckujem par zalogaja koji su mi ostali nakon sinocnjeg "dorucka". Suncano je i toplo, da ne kazem vruce, i pored visine od 800m.

Image

http://i593.photobucket.com/albums/tt16 ... norama.jpg

Ovo gore je panoramska fotka, pogled sa kamp mesta.

Voznja pocinje laganim usponom od 2km, tek toliko da se noge razrade od spavanja. u Prvih par kilometara primecujem jos nekoliko mesta koja bi bila pogodna za nocenje.

Image

Pogled preko ramena :)

Image

Nisam znao da ovo zaista postoji, u geografskom smislu. Uvek je nekako bilo vezano za casice i tecne materije :)

Brzo nestaju tragovi jucerasnje vode iz bidona tako da je cesma kraj druma dobrodosao prizor. Kraca pauza, bacanje smeca, bonzita* da zavara glad i begam dalje. * Bonzita je u ovom slucaju uopsteni naziv za te cokoladice od zitarica. Pravu Bonzitu nisam video vec jako dugo, zna li neko da li je uopste ima u prodaji? Koliko znam Takovo nije propalo, zasto ih je onda nemoguce naci u prodaji?

Image

Prvih petnaestak kilometara voznja je jako prijatna. Priroda ocekivano lepa, saobracaja prakticno nema a put zadovoljavajuce dobar. Nakon spajanja sa glavnim putem sve se menja istog trenutka. Od lepe prirode su nastale kuce i poslovni centri uz put. Trajno unakazeno… Redak saobracaj su zamenile kolone kamiona i ostalih. Nakon dva dana uzivanja u miru i tisini ovo je iznenadan i nimalo prijatan sok. Do pocetka spustanja u Uzice barem je put bio koliko toliko kvalitetan. Sa spustom je i to krenulo nizbrdo :) Lagano prestizem kolonu, zaobilazim ili preskacem rupe, kocnice pokazuju novootkrivenu sposobnost glasnog skripanja. Jako ruzno i jako razocaravajuce iskustvo, cela ta deonica… Prvi put da ne uzivam u spustu, nisam verovao da je to moguce. U jednom trenutku cujem da nesto lupa iza mene. Brz pogled otkriva da zadnjem svetlu ne prija padanje na asfalt pri 50 na sat. Njega mi nije zao, za 150 dinara koliko je placeno odradilo je vrhunski posao tokom zadnjih godinu dana a narocito prethodnog dana u tunelima. Tunela vise nece biti, po mraku ne vozim= nema problema. Srecom pre puta sam zaboravio staviti nove, kvalitetne, baterije koje bi duplirale cenu :D

Prvi pogled na Uzice, stari grad. Pravim pauzu sa slikanje, nekako uspevam preci preko tri trake puta. Vracanje na moju stranu je islo malo teze, par minuta sam cekao rupu u saobracaju :) Tu srecem i jedinog biciklistu za sve ove dane. Isao je uzbrdo :) Stvarno ne verujem da bih ja tim putem vozio iz uzivanja...

Image

Image

U Uzicu pakao, milion auta, dva miliona pesaka. Svi izlecu, pretrcavaju... Penzioneri oko pijace pomahnitali :) Ne prija mi guzva. Srecom po mene znam grad tako da ne lutam. Pekara i pravac park na jos jedan dorucak.

Image

Sledeca obavezna stanica je voda kod lava, to se ne preskace :) Ispostavice se da je to bila poslednja cesma sa pravom izvorskom vodom koju cu sresti na ovom putovanju (mala ispravka. bilo je jos toga ali retko). Malo slikanja u samom centru i vreme je da se ide dalje.

Image

Do Sevojna put i dalje los, skidali slojeve asfalta tako da su ostale one uzduzne brazde. Nije udobno sa tankim a tvrdim gumama :) Saobracaja i dalje previse. Ocekivao sam da ce tako biti sve do Pozege jer je, kol’ko je meni poznato, ta deonica deo ibarske magistrale tj glavni put k’moru. Srecom posle Sevojna sleperi nestaju sa puta. Ne znam gde ali nije ni bitno, zahvalan sam im sto ponovo imam mir i tisinu. Da, i put je ponovo postao normalan.

Image

Do Pozege nista vredno paznje. Drum svo vreme ide dolinom Djetinje, nizvodno, tako da voznja nije naporna. Zbog radova se vozi obilaznicom kroz “predgradja” tako da nisam video bas nista od samog grada. Tu pravim i jedinu gresku u navigaciji, na neobelezenoj raskrsnici skrecem prema Cacku. Srecom odmah mi je bilo sumnjivo tako da odmah stajem i konsultujem KČSP (dobro de, kartu nisam ni nosio a covek kog sam pitao nije delovao k’o seljak) uredjaj koji potvrdjuje da je doslo do greske. Ispravljam istog trenutka :)

Vruce! Oko podneva i bez oblacka, najtopliji dani ove godine. Prema Kosjericu put postaje valovit, stalno usponi i spustanja. Okolina lepa. Iz nekog razloga nemam zelju za slikanjem. Zedan sam, bidon se prazni, cesmu nisam video od pre Pozege. Vec planiram pauzu ispred prve prodavnice ali nje nema, nema, i onda odjednom: nema! Nailazim na deponiju, lepu i smrdljivu, odmah uz put. Sa druge strane puta reka... Idila! Divim se genijalnosti nasih ljudi u ovakvim stvarima… Izdaleka mi se cini da je na drugom kraju deponije cesma. Vrlo odlucno: nema sanse da cu to cudo piti, vidi kako se svo djubre filtrira i sigurno se bas ovde cedi. Minut kasnije vise nisam zedan :) Voda je prilicno mokra i normalna. Da ne bude zabune, zatekao sam par lokalaca koji su tocili kanistere i potvrdili mi da je voda ispravna za pice. Nisu lagali :)

Image

Dok sam se spremao za polazak nailazi kombi Capriola, vozac mase, pozdravlja, kao da smo rod :) A zapravo me je video ranije tog dana, negde dosta juznije. I prvi put je svirao ali posto je bio iza mene pretpostavio sam da je samo neki nervozni sofer... Predrasude :)

Tri krivine kasnije i eto me u Kosjericu. Jede mi se voce pa kupujem par breskvi, sam ih birao. Jednu koja je bila lepa i mekana sam bacio zato sto je zapravo trula. Dve koje su bile onako, malo tvrdje, sam uspeo pojesti do pola nakon cega su postale suvise tvrde :D Toliko od ideje da se hranim zdravo :P

Smestam se ispod drveta u parku. Klopa, opustanje, odmaranje, dremka, spavanjac. Sve po redu :) U glavi mutno secanje da Divcibare nisu posebno daleko tako da nema zurbe.

Image

Image

Dva ipo sata kasnije vreme je za pokret. Na izlazu iz Kosjerica krece lagana, bas lagana uzbrdica. Nikakav problem... Na izlazu iz Kosjerica me docekuje i jak vetar u lice. Houston, we have a problem… Par kilometara katastrofalnog asfalta nikako ne doprinose :) Iako je put skoro ravan jedva odmicem napred. Zamara me sto voznja ne ide ni blizu ocekivanom, kilometri sporo promicu (glupi brzinomer, ko ga izmisli :D ). Najradije bih digao ruke (i noge) od dalje voznje ali nema smisla kada znam da su Divcibare blizu a njima se radujem. Narocito nema smisla zato sto zapravo imam snage i sama voznja nije problem, osim u glavi :)

Image

Jedva sam docekao da krene pravi strmi uspon na Kaonu (oko 5km). Vetar vise ne igra nikakvu ulogu, mogu da uhvatim svoj ritam koji mi odgovara. Kriza je zvanicno gotova, opet uzivam u voznji :) Pred kraj uspona stajem na cesmi, par minuta za osvezenje i begam dalje. Istog trenutka kao da me neko teleportovao u hladnjacu. Smrzavam se. Na termometru 22-23 stepena, dakle nije to. Racunam da sam se malo ohladio tokom stajanja a majica mokra. Svi znate kako dobro mokra majica rashladjuje :) Ocekujem da cu se ubrzo ponovo zagrejati tako da me mrzi praviti novu pauzu zbog garderobe. Na kraju sam se zagrejao tek kad‘ sam se uvukao u vrecu pred spavanje...

Zahvaljujuci detaljnom planiranju puta nemam pojma da li me posle tog uspona cega spust pa ponovni uspon prema Divcibarama ili ce se put odvojiti na zavidnoj pocetnoj visini. Srecom ovo drugo se ispostavilo kao tacno. Naivno ocekujem da je to kraj penjanja za danas :) 100m posle odvajanja prema Divcibarama imam kez oko cele glave, ni usi ne smetaju. Asfalt kao da je nov, perfektan. Borova suma... Taj miris... Nisam ga osetio godinama. Asocira na more, detinjstvo, lepa vremena.

Image

Istog trenutka nestaje negativna atmosfera koju sam osecao celog dana. Ceo dan, do ovog trenutka, je bio blago razocarenje. Potpuno neispirativan. Vise nista od toga nije vazno. Na prelepom sam mestu koje ranije nisam video. Vozim bicikl u cemu uzivam. Upravo to tu i tada je sve sto sam ocekivao i zeleo od ove voznje. Zivot je dobar 8) Narednih 8-9 km predstavljaju apsolutni vrhunac cele ture!

Blagi povratak u realne zivotne sfere dolazi u vidu ovog znaka:

Image

“OK, nije problem. Ovo ce biti 100m strmog uspona a ONDA ide plato koji ocekujem. 10% nije posebno strmo, pogotovo sa 30 zuba napred. “ Posle nekog vremena, u sred uspona, novi znak. Ovaj put za uspon ali bez oznake nagiba-blanko. Tumacim kao: strmo koliko god smes da pomislis :P Ovakvih uspona je bilo jos nekoliko do vidikovca. Srecom, stvarno su svi relativno kratki mada mi zadnja dva-tri vec nisu prijala.

Spora voznja ima naravno i prednosti. Omogucava uzivanje u okolini, upijanje. Ceo dozivljaj traje duze i tako to :)

Image

Image

Zastajem u razgovoru sa nekom porodicom. Ljudi vole bicikle, potpuno odusevljeni pricom. Kao i drugima, njima je takodje najneverovatnija cinjenica da spavam u satoru, potpuno sam. Iskreno, i meni je to bilo najvece opterecenje al’ ne iz istih razloga. Svi ostali se plase buba, vukova, medveda, ajkula. Ja samo ljudi sa losim namerama i ne nalazenja adekvatnog mesta :)

Obrce se i stoti kilometar. Uz put desetine mesta koja deluju idealno za kampovanje. Livade prosarane drvecem a okruzene borovinom. Preskacem jer mi treba prodavnica a imam i isplaniranu lokaciju.

Image

Image

Kraca pauza na vidikovcu. Zbog vlage u vazduhu vidljivost nije sjajna ali sasvim je dovoljno da se nasluti lepota predela. Pogled u dolinu otkriva koliko sam se zapravo mnogo popeo nakon Kosjerica (zapravo, sad gledam na Google Earth. I nije tako puno, 600ak metara od samog Kosjerica. Na slici a i uzivo deluje mnogo imresivnije :) )

Image

Pogled na nebo otkriva tajnu hladnoce. Svuda unaokolo su olujni oblaci i duva hladan vetar. Perspektiva mokre noci i sutrasnje voznje po kisi me ne raduje. Vedro je jedino u krugu iznad glave.

U prodavnici moc marketinga cini svoje. Naime tokom dana sam na par mesta video pazljivo odbacenu kutiju Munchmallow-a pored puta tako da nisam mogao odoleti kupovini :) Litar mleka, litra ipo kisele i jos hrana. Ocekujuci da je kamp mesto odmah tu, iza sledece krivine, ne trudim se da spakujem stvari. Nosim kesu u ruci. Divcibare pune turista, iz kafana i restorana vriste zive muzike. Pobegnes u sumu da bi radio isto sto i kuci. Besmisleno...

Kao sto sam vec napisao danas sam tacno znao gde zelim nociti. To je znacilo da sam, citajuci razne putopise prosle godine, video slike jedne livade i na Google Earthu nasao odvajanje sa glavnog puta koje me do nje vodi. Plan bez mane. Osim sto: pogled sa nivoa tla nije tako dobar kao iz pticije perspektive, secanje ponekad izbledi (samo ono koje ne treba to da ucini), dodati po licnom nahodjenju jos razloga :P Od jednog odvajanja (makadam sa krupnim rastresitim kamenjem, moglo je da se “vozi” nizbrdo) odustajem posle 100m, jedva se vracam do asfalta. Ko poznaje teren zna i da posle naselja ima uspona, da ima nizbrdica. Ja nisam znao. Kesa je brzo postala opterecenje. Nakon par stotina metara jednog spusta kojem nisam nazirao kraj isprobavam jos jedno odvajanje. Jasno mi je da nije ono koje trazim al‘ sada vec ne biram. Posle dvajes‘ metara vidim kuce i okrecem. Posto nisam znao da li je to zaista pocetak pravog spusta odlucujem da se vratim na plato, ne bih da posle 3km spustanja zakljucim kako sam ipak napustio lokalitet :)

Sve u svemu na kraju nalazim odlicno mesto, potpuno zaklonjeno od puta. Velika livada (isparcelisana za buducu gradnju. Vec nazirem da ce u narednih 10 godina Divcibare postati jedno ruzno urbano mesto okruzeno ostacima suma...Nesto nalik Zlatiboru. Za sada jos nije tako) hladovina za ujtru. Jedina mana je sto nema borovine. Do tog trenutka vec sam potpuno umoran, 4-5km cimanja gore-dole sa teskom kesom mi nisu prijali, ali ni najmanje.

Image

Ovo je od narednog jutra, uskocila preko reda.
Oblacenje toplije garderobe, vecera, postavljanje satora, odmaranje... Kada sam konacno skinuo mokru majicu postalo mi je jasno da zapravo i nije toliko hladno. Ostatak veceri je bio skroz prijatan Oluje sa istoka su produzile dalje, nestale na horizontu. Kako je padao mrak tako su se na zapadu videle munje, vetar je i dalje duvao. Zaista nije delovalo obecavajuce. Iznad glave, za sada, vedro zvezdano nebo. Jos jedna vecera, jos malo uzivancije i dodje vreme za spavanje.

Spavanjac ponovo odlican. Jastuk od znojave garderobe, dusek od livade. Tako malo treba da umoran covek bude zadovoljan :) Inace, zanimljiva je stvar da mi nijedne noci nije bilo neudobno spavati iako nisam nosio nikakvu podlogu. Prve noci sam samo rasirio sator, bez ikakvog pregleda terena. Bolje ga ne bih smestio ni da sam trazio sat vremena, kamenje je bilo strateski rasporedjeno svuda osim ispod satora. Druge noci nije bilo dileme, livada mekana bez kamicka. Ovo, trece, vece je bilo malo izazovno. Teren je jako neravan, sav u nagibima i kao kopan. Nekako sam ubo dva kvadrata lepog tla, naravno okruzeno svakavim kvrgama.

Statistika: 109km, 5 sati 17min.

Image
User avatar
Ivan
Posts: 20
Joined: 01 Sep 2006, 15:06

Dan cetvrti

Post by Ivan »

Vreme je da ovo privedem kraju.

Budi me zvuk necega sto lupa po satoru. U prvom trenutku ne bas najprijatnije iskustvo. Vec u sledecem trenutku imam kez na glavi jer sam shvatio da je u pitanju neka 'ticica. Jutro je oblacno ali bez izgleda da ce padati kisa, termometar kaze da je prijatnih 22 stepena. Dorucak, pokusaj susenja garderobe, spremanje kampa, foto seansa... Opusteno i bez zurbe.

Image

Nista kao dobra i pouzdana zastita :roll: Tek da ne ispadne da sam dzaba nosio sajlu :)

Image

To su sve stvari, minus biciklisticka garderoba i papuce koji su na meni.

Plan je da danas stignem do Jazka, mesta koje je 30-ak km juzno od NS, sa druge strane Fruske Gore. Ne znam tacnu kilometrazu al' mi se po glavi mota podatak da je od Valjeva do NS oko 150km. Znaci bice dugacak dan. U mojoj glavi je i put od Valjeva do Sapca svo vreme blaga nizbrdica tako da kilometraza nece biti prevelik problem :) Zimus, po snegu, sam prosao tuda autobusom i nije uopste bilo naporno.

Image

Krecem oko 10 sati, odmah nizbrdica. 9.5km nizbrdice. Asfalt nije bas sjajan tako da nema previse opustanja.

Image

U dolini put je ocekivano valovit, stalno se smenjuju usponi i nizbrdice te prakticno nema ravnih deonica. Okolina je lepa, svuda brezuljci, obradjena polja i sumarci (neko rece Sumadija :) )

Image

Put je uglavnom u losem stanju, za specijalku naravno. To malo kvari uzivanje u voznji, odvlaci paznju. Saobracaja prakticno ni nema. U nekom mestu zastajem da se "raspitam za put" (krivina u levo, nikakve dileme :D Iz nekog razloga mi se razgovaralo sa ljudima, inace nisam toliko komunikativan). Dekica na stanici, jedva docekao da ima sa kim da prozbori koju. Petnaestak minuta kasnije znam gde je radio, gde mu deca rade, da je kriza opasna, da se nekad zivelo bolje i da do Valjeva ima jos 15-20 km. U mojim "planovima" toliko je bilo od Divcibara do Valjeva, dakle neko mi je poklonio jos dvaes' kilometara :)

Image

Do Valjeva nema iznenadjenja. Iznenadna guzva u saobracaju me opet hvata nespremnog. U parku kraj reke pravim pauzu za dorucak. Zanimljivo, za 35km od Divcibara do Valjeva nisam video ni jednu kantu za djubre. Da, izuzetno zanimljivo!

Image

Izlaz iz grada je uspon od par kilometara (ono oko 35-og kilometra na profilu). Nista strmo, a "posto ih vise nece biti jer je sve do Sapca lagana nizbrdica" nema nikakvih problema.

Image

Posle uspona uglavnom ide spust, ni ovaj nije bio izuzetak. Ono sto me jeste iznenadilo je bio sledeci uspon. Pa onda i onaj posle njega. I jos jedan nesto kasnije... Sve u svemu nekih 12-13 kilometara sasvim neplaniranog penjanja. Onako, bas veliko iznenadjenje u brdovitoj Sumadiji. Stvarno ne znam kako sam ocekivao ravnicu tj stalni spust :D

Prva tabla na kojoj se spominje Sabac je rekla: verglaces jos tacno 50km. Znaci u Sapcu sam na 100-om kilometru. Do prenocista jos dosta posle toga :)

Image

Nesto ispred Koceljeve pravim pauzu. Prodavnica verovatno 86% profita ima od prodaje piva, zatekoh bar 5-6 aktivnih junaka. Flase i cepovi na sve strane.

Do Sapca predeo postepeno postaje sve ravniji, monotoniji. Lepu prirodu kvare gomile smeca duz celog puta, kuce izgradjene uz put. Iako se primeti da je okolina prelepa nijednom nisam pozeleo nesto da slikam, svaki put je bilo necega sto nisam zeleo u kadru... Od samog izlaza iz Valjeva asfalt je kao pista. Dugacke krivine, ceste promene nagiba, lepa okolina... Nakon dvadeset minuta u glavi odzvanja: ovo mora da se prodje motorom, ovo je neko izmislio i napravio za voznju motora, motor, brrrrm, brrrrm... Nesto slicno mi se desilo i na Divcibarama prethodnog dana ali tada sam suvise uzivao u voznji da bih ovim moto-idejama posvetio dovoljno paznje.

Image

Ruzan udar "civilizacije" dozivljavam u Draginjama. Cigansko-gasterbajstersko mesto (po onome sto sam svojerucno zakljucio). U prevodu: svaka kuca mora biti veca i imati vise labudova i lavova nego komsijina. Dve svadbe. Jedna bogata, limuzina za mladence, skupa kola. Na ovecoj livadi bela satra dovoljno velika "da primi pet hiljada ljudi sa dignutim casama". Jos je rano pa nema ljudi, samo katastrofalno nekvalitetna i glasna muzika. Nisam imao zivaca da stajem snimati. Sad mi je zao jer ne mogu da se setim koliko je to zapravo ruzno zvucalo :) Druga umerenija. U dvoristu trosne kuce sklepana tenda, ljudi uveliko zaboravili na svakodnvnicu, veselje na nivou.

Image

Par kilometara ispred Sapca me sustize kolona svatova. Ne iznenadjuje sto nema nijednih kola sa domacim tablicama. Prijatno iznenadjuje to sto svi voze bez krivudanja, nema jurcanja, nema sirena. Evropski maniri se uvukli ljudima pod kozu :)

Image

Image

U Sapcu malo lutam trazeci park. Vec mi se opasno spava, prakticno nisam ni pravio pauze tokom celog dana. Vec ranije sam odlucio da necu ici blizim putem preko Rume, suvise je opterecen saobracajem sto mi u ovom trenutku bas i ne bi prijalo. Umesto toga idem za Mitrovicu. Ne znam koliko mi to kilometara dodaje tako da se u Sapcu zadrzavam sto je moguce krace. Brzinska dremka u parku posle rucka, efikasna poseta radnji i idemo dalje.

E sad, ili sam ja isao iz cudnog pravca ili jednostavno putokaza za Mitrovicu nema. Srecom ima ljudi. Par zapitkivanja me izvode van grada na pravi put. Ocekivano od brda vise nema ni traga ni glasa. Dno tepsije je od starijeg, pomalo ofucanog, asfalta. S'vetrom u ledja kilometri prolaze bez problema. Vrlo zanimljive deonice od par kilometara bez krivine prekracujem fotkanjem, vozila se mogu prebrojati prstima jedne ruke (monstruma sa puno prstiju).

Image

U glavi pokusavam da se setim karte ovih krajeva, da vidim koliki sam sebi posao napravio. Kad god zakljucim da je predaleko samo se setim da je alternativa bila sleperima optereceni put preko Rume.

U Drenovcu me kod cesme zaustavlja covek koji me nesto ranije obisao kolima. Ispostavlja se da je ranije trenirao biciklizam, zanima ga ova voznja. Usput od njega saznajem da je od Mitrovice do NS oko 60 kilometara. Razjasnjava mi neke nedoumice oko navigacije, kuda posle Mitrovice...

Image

Na mostu preko Save pauza za odmaranje mozga, vec sam rekao da volim mostove :)

Image

Iako je skoro 6 sati sunce ne posustaje (zaboravih da napisem, oblaci su se razbezali jos mnogo pre Sapca). Tu negde odlucujem da cu ipak produziti skroz do Novog Sada, samo ako do Jazka stignem dovoljno brzo kako bih izbegao voznju po mraku. Tako dodajem sebi oko 25km voznje, sat i kusur vremena i, ovim putem nimalo naivan (citaj 12%), uspon na Frusku Goru. Ako, ako. Putopis se i zove Sarajevo-Novi Sad a ne Sarajevo-odmor od par dana na 30km od cilja-Novi Sad. Nova ideja ima smisla :)

Image

Zaobilazim sam grad, nemam vremena za posetu. Put uzbudljiv, igram se izbegavanja rupa. Od Sapca vec smatram da sam jako blizu kuci, opustio sam se, manje racuna vodim o hidrataciji. Tek kada sam malo ukljucio mozak, setio se da imam jos 2 sata voznje, sinula mi je sjajna ideja da bi se nesto moglo i popiti. Prodavnica naravno na svakom cosku tako da je i to brzo reseno.

Lepo svetlo sunca pred zalaskom i dosadan put mame na igranje fotoaparatom.

Image

Image

Tu konacno ispunjavam i jednu od dugogodisnjih zelja/ideja. Fotkanje bicikla sa balama sena. Zasto nisam ranije? Kad nosim aparat u voznju (jako retko, skoro nikad) nije sezona baliranja. Kad ne nosim aparat... Jasno je sta je tada ogranicavajuci faktor :D

Image

Posle dva ipo dana nepoznatih terena ponovo sam na poznatoj teritoriji. Blizu napred vidim civilizaciju, Ruma. Ovaj put ne idem tamo, odvajam se prema Jazku, dobro poznatim putem.To naravno znaci da moram zaustavljati kola iz suprotnog smera da bi mi potvrdili da sam zaista na pravom putu :P

Image

12km novog asfalta, blagi, sasvim blagi uspon. Kez pocinje da igra na licu, cilj je tu, odmah iza brda. Kratka pauza za osvezenje (hvala Snezo :) ) i prakticno u sumrak krecem dalje.

Image

Odmah iza Jazka (sirim narodnim masama poznat po Jazak vodi :) ) je 2km uspona (ona mala dzomba, pre finalnog uspona na profilu), "asfalt" katastrofalan. Sa druge strane brz spust u Vrdnik (banja, turizam u razvoju). Znam sta me dalje ceka i uopste se ne radujem. 3-4 kilometra strmog uspona prema Zmajevcu. Smenjuju se deonice od 12% nagiba sa nekim blazim, neobelezenim. Sunce je vec iza drveca i postaje hladnije. Na Zmajevcu pravim pauzu za oblacenje suskavca, cisto da ne bude kako sam ga dzaba teglio. A da, i da se ne smrznem jer sam skroz mokar a suma i nizbrdica su hladni :) Usput razgovaram sa nekim motorasem. Kaze covek: "sto se mucis, lepo sednes na motor i to sve predjes za par sati". Ne deluje bas ubedjeno kada sam mu rekao da i ovo ovako ima svoje drazi, iako znam kako to izgleda i iz ugla bajkera.

Do kuce se ide putevima na kojima vec znam svaku dzombu, oprez sam ostavio tamo negde... Bas na kraju nepoznatog terena. Ne svidja mi se kada se uhvatim kako umoran i natovaren forsiram nizbrdicu. Prokletstvo brzinomera u kombinaciji sa poznatim terenom me tera da na ravnom vozim brzo jer "pa uvek tu tako vozim! Kakve veze ima sto nosim stvari i sto sam umoran od celodnevnog pedaliranja".

U Sremskoj Kamenici je i poslednji uspon, kilometar i jos nesto preko toga. Valjda zato sto je ravnica, sta li? Ulazim u grad vec posle zalaska, lagana voznja biciklistickim stazama. K'o pravi turista (bas ih puno ima ove godine na biciklima, stranaca. Mnogo vise nego ranijih godina) slikam se kod tvrdjave i onda pravac kamp.

Image

Image

Mesto za kamp nalazim bez problema, u toj zgradi ipak zivim vec par meseci :P Sator ne postavljam. Veceru ne preskacem, to je obavezni deo putne rutine. Tusiranje, prvo posle 3-4 dana. Novotarija je i to da imam cistu garderobu. Bas iznenadjuje cinjenica da se biciklisticki dres uzasno usmrdeo nakon 4 dana celodnevnog nosenja. Pogotovo kada se uzme u obzir da se nijednom u tom periodu nije osusio... Smrad iz rukavica ne mogu da isperem ni posle 3 pranja (hrana, znoj, prah od sumecih tableta (prepolovile su se od habanja, kao da ih je neko peskario. i uzasno smrde u kombinaciji sa ostalim cudima!!!), voda, zemlja, trava. Nisam ih ni skidao tokom voznje)

Umesto zvezda buljim u kompjuter. Umesto izlezavanja na mekanoj livadi sedim na stolici. Umesto ptica i insekata-radio. Jasno vam je vec da nisam odusevljen sto je put gotov :D Iako jedva gledam na oci moderna tehnologija me drzi budnim dosta iza ponoci (glupi internet, ko ga izmisli...). Po prvi put u zadnjih par dana nisam na svezem vazduhu i osecaj mi se ne svidja. Noc topla, pretopla. U udobnom krevetu i na mirisnom jastuku spavam lose, bas kao i uvek. Dobra moja livada... :)

Statistika: 184km, 7 sati 40 minuta. Apsolutni rekord u obe kategorije! Imam i prosecnu brzinu :)

Image


Ostaje jos da napisem epilog, sabrane utiske i tako to :)
User avatar
Ivan
Posts: 20
Joined: 01 Sep 2006, 15:06

Re: Sarajevo-Novi Sad. Naokolo. Specijalkom.

Post by Ivan »

Dakle, 4 dana i 463km voznje. Oko 20 sati i 30 minuta u sedistu.

Kako je bilo? Odlicno! Fizicki lakse nego sto sam ocekivao. Ceste kratke pauze (cesme, fotografisanje...) i umeren, nikako spor, tempo ocito cine cuda. Priroda u par navrata neocekivano lepa, narocito drugog dana kroz kanjon Prace i kasnije na Divcibarama.

Problemi? Nijedan jedini. Vec sam spominjao da su me na probnoj voznji posle 15 minuta ubijala ledja, donji deo. Za cetiri dana prave voznje ih nisam ni osetio. Samo normalne blaze tragove ukocenosti i nesto zuljanja. Mehanicki sve besprekorno, prema ocekivanjima. Neplaniranih neprijatnosti bilo koje vrste takodje nije bilo.

Stvari, visak, manjak? Koristio sam sve sto sam poneo izuzev upaljaca i sapuna (da, prljav sam :) ) a nista mi nije zafalilo. Uspeo sam da pogodim apsolutni minimum. Imao sam srece da je vreme bilo stalno lepo i toplo. Sledeci put bih ipak umesto sorca poneo trenerku, bilo bi dobro imati komplet kisno odelo i navlake za noge kao i neki plinski reso (reso cisto onako. Ne pijem kafu pa mi za to nije potreban ali na nekoj duzoj turi bi bilo lepo jesti tople obroke). Samo jedan hladan pljusak bi bio dovoljan da cela prica poprimi neku manje lepu nijansu. Pozeljno bi bilo imati neki normalniji sistem prtljaga, konkretno nisko postavljene bisage.

Utisci? Pozitivni, ali... Sama cinjenica da sam ceo plan sproveo u delo, da sam se pokrenuo i usudio da to izvedem, me raduje. Pred polazak sam ocekivao da ce ovo biti iskustvo koje ce me nekako promeniti (prvo putovanje ove vrste, solo, prvi put nocivati na mestima koja za to nisu predvidjena...). Jasno mi je sta sve ljudi rade i da ovo moje na nekom globalnom nivio nije nista ali za mene je bio poduhvat. U stvarnosti nista se nije promenilo :) Jedino pred sam polazak sam imao neki osecaj avanture, posle je sve bila cista rutina (naravno, uzivao sam u svakom trenutku. Da ne ispadne kako se nesto zalim!), voznja kao voznja...

Sledeci put? Iskreno, nisam siguran da ce biti sledeceg puta. Ne osecam da sam se navukao na ovo. U svakom slucaju, bilo bi lepo imati drustvo da se razbije monotonija celodnevne voznje. Takodje trudio bih se da sve bude vise okrenuto ka turizmu i razgledanju a ne ka samoj voznji. Ovo sada je i bilo zamisljeno samo kao prevoz od tacke A do tacke B uz uzivanje u okolini. To se na kraju svede na beskrajno pedaliranje a na kraju mi je bilo skoro svejedno da li to radim oko kuce ili na 300km od nje. Dakle voznja treba da bude sredstvo a ne cilj. Bilo bi lepo imati touring bicikl, da ide dovoljno lako i brzo po ravnom a da je otporniji na lose puteve. Ovako sam stalno bio pod nekim stresom unistavanja tockova/bicikla...

Toliko od mene. :)
ben10
Posts: 1
Joined: 01 Sep 2011, 13:34

Re: Sarajevo-Novi Sad. Naokolo. Specijalkom.

Post by ben10 »

Sjajno!
Post Reply