Kad smo mali, mislimo da život počinje kad završimo školu. Dok se ne zaposlimo, mislimo da će život početi kad počnemo da radimo za dobru platu ili organizujemo neki privatan biznis od koga ćemo sebi moći da priuštimo ovo ili ono, da se skućimo, itd. Onda skapiramo da nismo ni bili svesni koliko je ono vreme dok smo išli u školu i studirali bilo život, koliko smo ga tada imali više za sve i svašta. U nekom trenutku pomislimo da ćemo priliku za "popravni" dobiti kada odemo u penziju. Pod uslovom da je doživimo, da još uvek budemo čemu i da ista bude dovoljna da nam priušti nešto više od natezanja parčeta hleba do sledeće penzije. Skloni smo naknadnoj pameti, uvek tek sutra postajemo svesni šta smo sve mogli danas. A vreme koje protekne više se nikad neće vratiti, ovoliko godina imaš sada i nikad više. Mudrost je naučiti kako da od ovog trenutka uzmeš najviše što možeš, uprkos problemima sa kojima se suočavaš. A što se problema tiče, uvek ti oni koje trenutno imaš deluju najveći na svetu i jedini nerešivi
