Kroz zapadne srpske zemlje

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
User avatar
Jovanovic
Freebiker
Posts: 128
Joined: 09 Apr 2005, 21:26
Location: šabac
Contact:

Kroz zapadne srpske zemlje

Post by Jovanovic »

Tura kroz zapadne srpske zemlje
vreme : juni, juli 2004
vozili : Jova (celu turu), Bodža (drugu etapu), a bilo nas je i još

Prva etapa - bajkeri

Bilo je vruće nedeljno podne kad sam se prepakovao u parkiću na periferiji Šapca i krenuo. Šabac u principu dosta dobro poznajem, ali raskrsnice na obilaznom putu su mi nekako sve iste pa sam prelazeći magistralu za svaki slučaj tipu na mounty bikeu koga sam preticao dobacio pitanje :
- Je l na ovu stranu Jevremovac ?
- Nisam ni ja odavde, krenuo sam da provozam do Cera, valjda jeste.
Onda reč po reč...
Čovek vozi sam jer ajde ti nađi u Mačvanskoj Mitrovici još jednu budalu raspoloženu da provoza 100 i kusur kilometara u toku dana onako radi luftiranja; ja vozim sam jer me Bodža čeka u Bajinoj Bašti, a i tura mi je malo čudna - bajk sam odvezao prvih 80 kilometara par dana ranije da bih uštedeo dan odmora. Vozali smo nečim što liči na greben - put se lagano penje i povremeno još lakše silazi a čas sa leve čas sa desne strane pruža se pogled na pitoma pocerska sela. Čovek je profi - radi kao poštar i raznosi poštu biciklom po Sremskoj Mitrovici. Kaže kako godinama nije seo u motorno vozilo.
Prvi put se penje na Cer pa mu pričam o Lipovoj Vodi i spustu na topografskim kartama poznatom kao Vratolom kojim se silazi u Čokešinu. Cepam najsevernij deo svoje karte i ostavljam mu. Za ručak on vadi iz ranca sve po propisu - slaninica, kobaja, paradaiz, paprika, po vekne leba - moji Mačvani su beskompromisni ljudi. Tako otežani krećemo na uspon prema prevoju, njegov lanac neće na 2 najveća zupčanika na sedmofazu, Baja silazi i gura, objašnjavam mu da može i da obiđe Cer dolinom Lešnice pa da bez pentranja izađe na loznički put i ostavljam ga, međutim eto ga za mnom, gega se u nekom besmislenom stepenu prenosa i ne odustaje nego na prevoju skreće desno na dosta teži uspon prema vrhu Cera. Svaka čast, junače.
Pravim laki spust širokim iskrpljenim asfaltom kroz Tekeriš. Prolazim u 3-6 pored spomen kosturnice koja je očigledno zatvorena isto kao pre par godina kad sam prvi put vozio ovuda. Drum je prazan i uglavnom silazi između njiva i šumaraka sve do skretanja za Banju Badanju, a zatim se uglavnom lagano penje do Zavlake - ništa zanimljivo. Imao sam ideju da je Rađevina dosta lep kraj, zato sam i krenuo ovuda, ali me je konstantni lagani uspon dolinom Likodre od Zavlake do Krupnja između 2 oniža grebena razočarao.

Ležim u parkiću u Krupnju i hvatam dah za uspon na Jagodnju proučavajući
profil visina Mitrovac - Kaluđerske Bare kad se ispred mene nacrta Y ram sa parom širih slik guma. Dižem pogled, a njihov jahač me pita de sam krenuo, odakle sam i tako to.
- Aa, iz Bogatića, ima tamo jedan, čitao sam na internetu, što je sa 20 i nekom godinom ostavio duvan i alkohol i seo da vozi po brdima, da nisi ti taj ?
- Nisam, to je moj drugar Joca Kowalski, nikad nije ostavio alkohol, daleko bilo, a ja sam onaj drugi što je vozao sa njim do Fruške Gore za vreme bombardovanja.
Par minuta kasnije sedimo kod Mileta u kući uz pelinkovac (, supu, meso, sok...) i bistrimo kartu Bosne i Hercegovine pošto Mile i jedan njegov drugar planiraju uskoro na more na 2x2 točka. Odvojili su 3 dana za turu Krupanj - Neum.
- Do Sarajeva ćete se namučiti i još malo iza, posle od Ivana ima 2 puta da okreneš pedalu do mora - rezonuje Miletov prijatelj Dragan, strasni ribolovac i veliki poznavalac drumova. Nešto posle 6 Mile pakuje deo mog tovara na svoju korpu i penje sa mnom Jagodnju. Ljudi nas usput pozdravljaju i komentarišu - vidim da se po varoši zna za njegove avanture. Vozimo nekoliko kilometara uz uporne serpentine, Mile ima dosta više snage od mene, pauziramo da overimo šumske jagode pored puta, skrećemo levo u blizini Mačkovog kamena i Košutnje Stope, ne svraćam tamo jer hoću da me mrak što manje uhvati, oblačimo se jer smo već na 900 mnv, vozimo još minut i onda stajem oduševljen. Sa leve strane puca pogled u beskraj, istočno od Jagodnje je niži teren i u daljini jasno vidim celu, od temelja, termoelektranu Nikola Tesla B, 12 kilometara pre Obrenovca. Uz dobar dvogled (a ne ovaj moj) čovek bi verovatno ošmekao i Teslu A, Prvu Iskru Barič, Genexovu kulu, Zagajička Brda...okej, okej, smirio sam se. Mile me ostavlja na dosta markantnom mestu - kod stare kruške - sasušenog stabla zbog kojeg ponovo jedem sebi dupe što nisam pokupio foto aparat od Bodže. Levo se odvaja zemljana staza. Prisećamo se Draganovih reči - to je prečica za Soko Grad, al ima na deonicama da nosiš bicikl uz strminu. Hvala lepo.

Vozim pravo, tucanikom. Nizbrdo, nizbrdo, kod usamljene crkvice desno nizbrdo, do momka na ulazu u selo, zatim nazad uzbrdo do one iste crkvice, pa opet desno, usput vidim da se put sa planine sasvim logicno produžava levljim krakom. Čovek generalno mnogo bolje vidi i rezonuje uzbrdo nego nizbrdo. Spust, kočenje, mrak, selo Postenje, kočenje, mali milion svitaca, spust i konačno - Gračanica. Postavljam šator u školskom dvorištu, odmah pre crkve, tačno kako reče Dragan. Na prozoru škole zalepljen A4 papir glasačko mesto to i to, Nikolić 150 i kusur, Tadić 70 i kusur. Uff. Nedelja veče, u selu koje ima 200 i nešto izašlih i asfalt samo u donjoj polovini - 3 prodavnice otvorene. Ne drže bonžitu i ne znaju ništa globalnije o rezultatima.
Jutro. Tu odmah kod crkve počinje asfalt i levo se odvaja (takođe asfaltni) put za [http://radjevina.dzaba.com/turizam/index.htm#Soko grad]Soko Grad[/url].
Penjem se njime cca 4 kilometra do manastira i strme stene iznad njega kojom u novijoj istoriji dominira poveći krst. Ispred manastira je jezerce (baš malo) i iz njega ističe potok čijom dolinom sam i došao. Nisam stekao utisak da bih nešto propustio da nisam svratio ovamo. Onda 4 kilometra nazad do Gračanice, pa levo, još nekoliko kilometara nizbrdo do Drine, opet levo i onda još oko 50 uz Drinu do Bajine Bašte. Put uz Drinu je prijatan za proći i zgodan za požuriti - uglavnom ravan, sa vrlo blagim usponima, dobrim asfaltom i retkim vozilima. Obratite pažnju na dud sa leve strane na izlazu iz Vrhpolja. A možda je bolja fora deonicu od Ljubovije do Bašte voziti kroz Bosnu, paralelnim putem koji je nekoliko kilometara kraći. Negde usput srećem 2 momka na biciklima, mnogo žešće natovarena nego ja. Česi, idu iz Dalmacije i Boke, pa će malo kroz Bosnu, pa Slavoniju, Mađarsku...e de je Evropa a de sam ja! Do Bašte sunce stiže još jednom da me lepo opeče.


Druga etapa - vidikovci

Popodne Bodža, foto aparat i ja jašemo do Perućca, divim se ušću potoka Vrelo u Drinu, penjemo se pored brane i produžavamo putem koji je sada već dosta stešnjen između jezera i Tare. Noćimo u vikendici na samoj obali. Po Bajinoj Bašti se priča da bi uskoro trebao ponovo da počne da funkcioniše turistički brodić kroz akumulaciju - od Višegrada do brane. Zvuči primamljivo. I, da, ovde uopšte nema komaraca! Pre podne stižemo na Mitrovac, cca 800 metara iznad jezera i gore nas dočekuju jele, omorike, dobrih 10 stepeni hladnij vazduh i kiša. Dremamo u lovačkom domu do jedno 5 popodne i onda furamo u vožnju oko Zaovinskog jezera. Jezero obilazimo u smeru suprotnom u odnosu na smer Jonetove vožnje oko Zaovinskog jezera jer ja izbegavam arčenje potencijalne energije na spust po lošem terenu, a kad se penjem manje više mi je svejedno šta imam pod točkovima. Ovaj kraj nije baš toliko divlji kao što sam zamišljao, vozimo kroz zaseok, pa pored pilane (ovde to zovu bansek), ipak četinarska šuma je na nivou, kiša se cedi sa borova i dosta krupnih jela, asfalt čas odmiče od jezera, čas mu prilazi i mnogo goredolira. Bodža se posle par kilometara vraća na Mitrovac jer ne uspeva da drži dovoljno jak tempo. Bodža je inače brža od mene kad treba pešačiti uzbrdo, ali sedlo i pedale jednostavno nisu njen prirodni ambijent. Ovom prilikom sam pokušao da je naložim na ciklo varijantu šetnje po brdima, ali nisam uspeo. Nastavljam sam, stižem do mostića iza kojeg se odvaja kaljav putić desno. Po mojoj karti to bi trebao da bude put za Predov krst što dosad nisam ni uočio, sklapam u glavi idealnu turu po Tari, ali nju sam već promašio. Ta idealna tura bi bila (i to je moja topla preporuka) : Perućac - Rastište - Predov krst - ovaj mostić (ta deonica je najspornija, put
je zemljani, ima nekoliko raskrsnica i niko mi nije pričao da je prolazio tuda tako da je pitanje kolike su šanse da se zaluta), onda desno, cca 70% kruga oko Zaovina do skretanja za Mitrovac - Mitrovac - Kaluđerske bare - Kremna ili Bajina Bašta, zavisi šta planirate dalje. Moj definitivni favorit što se tiče Zaovinskog jezera je brana na koju sam dofurao dosta efektnim spustom, sa nje je odličan pogled i na malo donje jezero i na veliko oko kojeg sam vozio. Vazduh je bio pun vlage i ona je celom prizoru dala neki nestvaran šmek. Posle je zasijalo i sunce i dalo boju panorami presijavajući se u kapljicama kiše koje su još curile sa četina jele i omorike.

Šest kilometara severno od Mitrovca je vidikovac Banjska stena sa pogledom na branu, jezero, Bosnu i zapadni deo Tare. Put do stene je od tucanika, ravan i više nego udoban za bicikl. A prizor je nestvaran. Bio sam u stanju da blejim tamo ceo dan. Ali žurili smo u Kaluđerske bare.
Od Mitrovca do Bara drum je krivudav, iskrpljen i prazan, usponi i nisponi se smenjuju više puta a pretežno jelova šuma prelazi u pretežno borovu. Na cca 14om kilometru, na nizbrdici levo se odvaja put za Sokolinu. Mesto je dosta loše obeleženo na planinarskoj karti Tare, međutim na licu mesta postoji jasan putokaz. Pošto je i ostatak staze do Sokoline prilično konfuzan na karti, pokušaću da je detaljno objasnim. Put je tucanik, silazi lagano, zatim pravi par serpentinica pa nastavlja sa lakom nizbrdicom, a sa desne strane se kroz šumarak primećuje provalija. Treba nastaviti putem i proći pored par kućica do račvanja puta. Par desetina metara iza raklje (naravno desnim krakom), skrenuti desno kroz četinarsko žbunje, u žbunju postoji staza, zatravljena ali široka, i drži pravac otprilike ortogonalno na pravac puta, prelazi u nisku lišćarsku (uglavnom bukovu) šumicu i izlazi na malu čistinu na kojoj se ukršta nekoliko uslovno rečeno staza. Na čistini je i stara bukva od koje počinje (stekao sam utisak da stvarno počinje, da je nema nigde pre) markacija. Da se razumemo, mi smo ovuda šetali, a i uporniji od mene će već negde usput ostaviti bajk ;-). Prateći markaciju (dešnje od dotadašnjeg pravca staze) može se izaći na provaliju i pored ivice provalije staza nastavlja do najviše i najisturenije stene. E, ta stena je retko genijalno postavljena, desno je provalija pored koje smo došli, ustvari kanjon rečice Rače i u njemu još par nižih strmih stena, a levlje široko puca vidik na predeo severoistočno od Tare. Nisam uspeo da ukapiram da li se vidi Povlen i šta je tu Maljen, ali sam pohvatao drumove po okolini Bajine bašte. Sljuštili smo po pivce koje se savršeno uklopilo u doživljaj i scenografiju, okej, možda sam pod uticajem tv reklama, ali stvarno me ne bi začudilo da nam je kakav soko (trebalo bi da ih ima ovde) maznuo limenke i zbrisao. Ostao sam toliko pod utiskom da mi je pola sata kasnije nastavak puta do Kaluđerskih Bara delovao kao rutinska vožnjica koju jednostavno treba
odraditi.

Treća etapa - Lon Wolf

Sutradan pre podne nastavljam sam. Pravim odličan spust od Bara do Kremana širokim kvalitetnim asfaltom i dole u selu sedam da porazmislim. Pošto sam ukapirao da mi se nikako ne voza samom, bataljujem ideju o Mokroj Gori i Bosni i skrećem levo. Vozim 20ak kilometara odličnim talasastim asfaltom i izbijam na magistralu između Užica i Zlatibora. Kad se sunce malo smirilo krećem prema Zlatiboru na dosadni uspon po veoma prometnom putu. Kasno popodne se guram sa masom sveta na Partizanskim Vodama tražeći detaljniju kartu kraja po kioscima i pitam se šta mi je sve ovo trebalo. Međutim sav bedak nestaje kad vrativši se na magistralu skrenem levo kod Zelenkade i uronim punim plućima u čuvene zlatiborske livade koje kao da su pravljene za lagani turistički cyclotouring.
Kvalitetan i prazan asfalt, livade koje ostavljaju dosta prostora za vidik prošarane borovom šumom koliko da zamiriši, nagib optimalan a krivine dovoljno blage da te posle svakog uspona nagrade zasluženim spustom bez kočenja - 50ak km/h je ovde sasvim normalna brzina. Mrak je pao, prostro sam šator negde usput, ali nisam mogao da odolim punom mesecu pa sam napravio još jednu turicu kroz julsku noć, brežuljke, doline, zone toplog i hladnog vazduha kojima nisam uspeo da ukapiram pravilnost, lake krivine i miris trave začinjen borovim šmekom.
Ujutro vozam kroz livade i vikend naselja otprilike prema Čigoti i onda krećem za Užice na voz, ali ne glavnim putem nego malo okolo, preko Rožanstva. Rožanstvo je selo na putu za Sirogojno i u njemu uski drum sumnjivog kvaliteta iz Partizanskih Voda izlazi na ozbiljniju džadu koja vodi za Užice. Ispostavlja se da bukvalno par kilometara od Partizanskih Voda, posle vrlo malog gubitka visine čarobni Zlatiborski pejzaž ustupa mesto prozaičnom pojasu nižih lišćarskih šuma ispresecanih njivama i baštama u blizini neprivlačnih zaseoka. Takva scenografija, praktično bez i jednog vidikovca me pratila valjda ceo put do ponovnog izlaska na magistralu na Beloj Zemlji, a onda sam furioznim spustom
aterirao u Užice.
Još poneka servisna informacija :
- na liniji Beograd - Bar samo dnevni vozovi imaju furgon vagon za kabasti tovar (sad je 07.2004); u Užicu u gradu nije moguće ubaciti bajk u voz, već treba ići na stanicu Užice teretna na Krčagovu (predgrađe Užica prema Sevojnu);
- nije nikakav problem u toku vožnje ući u teretni vagon - isto kao u svaki drugi.
Stižem u Beograd, Exit je već u toku, sezona je počela, po ž stanici mnogo ljudi sa velikim rančevima na leđima, gledam ih a tabani me svrbe i razmišljam gde ću da furam kad se vratim iz Novog Sada.
Post Reply