Prica za laku noc (Mostar - Gradac)

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
freebiking
Site Admin
Posts: 56
Joined: 02 Feb 2005, 14:28
Location: Gde god moze bicikl
Contact:

Prica za laku noc (Mostar - Gradac)

Post by freebiking »

From: "Zoran Kerkez" <kerkez@E...>
Date: Wed Dec 8, 2004 4:58 pm
Subject: Prica za laku noc


Pre nekoliko meseci na listi se pojavila Aida i njena pozdravna poruka:
«...Mostar ovdje...»

Te dve reci su me zatekle donekle nespremnog. Obrisale su prasinu i paucinu sa
nekih mojih prastarih uspomena, gurnule me laktom u rebra i pocele pred mojim
ocima odmotavati film moje prve i do sada jedine prave freebiking avanture, iz
nekih davnih i zaboravljenih sedamdesetih godina proslog veka. Bilo je kasnije
mnogo voznji, mnogo vecih, duzih i ambicioznijih, ali uvek dobro isplaniranih i
bez onih faktora nepromisljenosti i neizvesnosti koji zapravo daju ukus pravoj
avanturi.

U to vreme, bicikli nisu preterano privlacili paznju mostarskih gimnazijalaca.
Osim nas, male, izolovane i potpuno zaludene populacije pedalofila, bicikli su
bili jedva nesto malo interesantniji od mesalice za beton. Sto i nije neko cudo
imajuci u vidu da smo poznavali svega tri modela i to : Musko, zensko i «Pony»
biciklo. Muski bicikli, obavezno crne boje, teski kontrasi ogromnih ramova sa
«sipkom» nisu svojim izgledom i karakteristikama plenili srca ni doprinosili
ugledu vlasnika. Zenski, bez sipke, uglavnom nisu bili crni, ali su po svemu
ostalom bili muski. Pony bicikli su bili svrstani u decije i obicno biste ih
dobijali za odlican uspeh u trecem razredu osnovne skole. Postojali su doduse i
«trkacki bicikli sa menjacima», ali smo ih imali prilike videti podjednako cesto
kao i Viktorijine vodopade ili Ajfelovu kulu. U Mostaru tada nije postojao
biciklistici klub, a ideja menjaca na biciklima nas je iskreno zbunjivala. S
vremena na vreme smo se pitali koliko takav bicikl moze imati brzina, gde mu
stoji rucica menjaca (na volanu kao kod tristaca, posto biciklo nema pod, pa da
bude kao kod fice) i ima li rikverc? A bilo je i onih koji su citavu ideju
odbacivali smatrajuci je budalastinom i imperijalistickom propagandom, jer
menjac ima smisla, ako imas motor. Mislim, ako postoji menjac moralo bi
postojati i kvacilo. Osim ako menjac nije automatski. A to je tada bila
revolucija i u automobilima. Iako sad to izgleda neobicno, Rog-ovi i Unis-ovi
petobrzinci pripadali su buducnosti. Ne nekoj dalekoj, ali ipak...

Dakle, svi smo imali Pony bicikle, ali malo nas ih je zaista vozilo. Bicikli bi
uglavnom trunuli po podrumima i garazama, a oni koji su sport smatrali vaznim,
sastavnim delom zivota kupili bi loptu. Fudbalsku pretezno, mada je bilo dosta i
kosarkasa. U toj i takvoj sredini desila se voznja mog zivota, koja mi danas sa
dva'est pet i vise godina distance deluje neverovatno i nestvarno, isto onako
kako je tada delovala mom drustvu kome sam kasnije o tome pricao. (Nesto u
stilu: A onda je mrmot zamotao cokoladu).

Dakle bilo je to u leto 1978. godine. Letnji raspust sam provodio vreteci pedale
od jutra do mraka. Lagano, da ni sam nisam primecivao, pretvarao sam se u
mitolosko bice: pola covek pola bicikl. Dani su mi prolazili u beskonacnom
ponavljanju transmostarskih relacija: Rastani - Rodoc ili Stara gimnazija -
Rondo - Balinovac - Bare... A, onda jednog dana posle ko zna koliko mastanja i
premisljanja, moj drug Goran, biciklisticki zavisnik, i ja odlucismo da
napustimo rodni grad i otisnemo se u prostranstvo. Bili smo zaludenici,
mastari, avanturisti, Tom Sojeri ili kako bi nasa razredna umela lepo da se
izrazi: budale. Namacuci jednog vrelog dana noge u Radobolji odlucismo da
krenemo na jednu pravu voznju. Cak do Bune, leve pritoke Neretve i istoimenog
izletista, udaljenog mozda oko desetak kilometara od grada. Razdaljina koja nam
je usled akutnog nedostatka bilo kakvog biciklistickog meraca kilometraze bila
potpuno imaginarna i merena jedino cinjenicom da se na Bunu ide iskljucivo
kolima. Ideja da se negde (bilo gde) gde se ide samo kolima moze ici i
biciklom, takode je pripadala buducnosti.

I tako, jednog subotnjeg jutra, zaverenicki u cik zore krenusmo na svoju
desetokilometarsku odiseju. Nismo poneli nista od onoga sto se na takve avanture
nosi. Blazeno nesvesni posledica banalnih kvarova ili busenja gume daleko od
kuce, nismo se setili alata ili rezervne gume. Poneli smo po jednu simbolicnu
torbicu sa peskirom i novcanikom. Dok se grad tek lagano budio i trljao oci, nas
dvojica smo kliznuli magistralom ka jugu. Put je vodio pravcem prema moru,
oivicen sa obe strane gustim zidovima od cempresa. Mera, predostroznosti, da bi
se zaklonio vojni aerodrom od radoznalih pogleda. I sta da kazem, nasem
zaprepastenju i razocarenju nije bilo kraja kad smo do toliko sanjanog odredista
stigli za nesto oko sat vremena. Spremali smo se za celodnevni podvig, trebalo
je to da bude voznja bez kraja i konca, a vidi ti sta ispade. Jedva da je bilo
nesto vise od sedam sati ujutro, a mi smo se vec mogli lagano vratiti kuci.

- Pa sta cemo sad?
- Sta ja znam!
- Haj'mo u Blagaj.
- 'Ajmo...

I tako blago razocarani pokusasmo da spasimo sta se spasti moglo. Krenuli smo do
Blagaja, obliznjeg sela u kome je reka Buna izvirala. Buna je kratka reka. Od
izvora do usca jedva da ima desetak kilometara, ali je siroka i veoma bogata
vodom. Iako tece kroz Hercegovinu, zapala joj je sudbina pretezno ravnicarske
reke bez svih onih slapova i brzaka koji bi joj da je imala srece sledovali u
takvom okruzenju. Izvire punom snagom i sirinom iz jedne velike pecine u
podnozju potpuno okomite i gole stene, ili tacnije receno litice ciji je vrh u
to vreme bio gusto naseljen orlovim gnezdima. Izvor Bune je bio jedan od
najlepsih i najskrivenijih kutaka netaknute prirode u okolini Mostara. Do samog
izvora vodila je uzana asfaltna traka kroz sumu, jedva dovoljna da se mimoidu
dva uatomobila. U to rano jutro automobila nije bilo. Sedeli smo uskoro na obali
reke, razocarenje se povlacilo i ustupalo mesto samopouzdanju. Bilo je tek osam
sati ujutro, mi smo bili vec dva sata na putu a citav taj dan je tek bio pred
nama. U tisini toka Bune lagano nam se prikrala ideja. Da ova voznja bude bas
prava. Ako smo tako brzo stigili do mesta gde smo sedeli, ni Pocitelj ne moze
biti bog zna kako daleko. Krenuli smo ka Pocitelju i ne sanjajuci gde cemo tog
dana zavrsiti. Da smo znali, mozda bismo tog jutra ostali u krevetu. A mozda
bismo krenuli koji sat ranije.

Put ka moru lagano se spustao (okolnost koju tada usled neiskustva nismo umeli
da uocimo) ka jugu prateci tok reke Neretve. Nedaleko od raskrsnice na kojoj smo
napustili Bunu i krenuli ka moru naisli smo na tunel, pa na jos jedan.
Zahvaljujuci jedva primetnoj nizbrdici jurili smo magistalom bukvalno pijani od
odusevljenja. Tako daleko nismo smeli ni da sanjamo, a kamo li da vozimo.
Magistrala je bila veoma opterecena saobracajem, sto je u ono vreme znacilo po
jedan autobus svakih pola sata i gotovo sigurno jos po neko vozilo u
meduvremenu. Pocitelj je bukvalno banuo iza jedne krivine. Stara turska tvrdava
i kasaba pretvorena u slikarsku koloniju nalazila se u potpunosti sa leve strane
puta bukvalno se propinjuci uz brdo, dok je sa desne strane proticala vec
prilicno smirena i pripitomljena Neretva. Stajali smo u hladovini pored puta
pili vodu u kafanici u samom podnozju i odgovarali na pitanja konobara:

- Odakle vi momci?
- Iz Mostara (nehajno, a ponosno...)
- Ma, hajde...
- Ozbiljno smo iz Mostara.
- Svaka vam cast.
- A, koliko ima odavde do Capljine?
- Ma, sta ima, to vam je odma' tu...

Odmorili smo se malo i poceli da se dogovaramo. Vala kad smo dosli do Pocitelja
idemo i do Capljine. Idemo!
Capljina je gradic na Neretvi, oko tridesetak kilometara juzno od Mostara. U
neposrednoj blizini Capljine nalazi se arheolosko nalaziste, ostaci rimskog
letnjikovca. Na antickim zidinama sedeli smo tacno u podne. Ne secam se da smo
bili imalo umorni. Samo suludo euforicni. Nista nam vise nije izgledalo
nemoguce. Zacikavali smo jedan drugog smemo li do Metkovica, gradica jos mozda
desetak ili petnast kilometara juznije. Razdaljina od deset kilometara koja nam
je jos jutros izgledala bajkovito odjednom se istopila, nestala, postala smesna.
Cuj mozemo li jos deset, mozemo vala i deset puta po deset. Put je nastavio da
se odmotava. Ozbiljni, surovi, neustarsivi, jahali smo svoje Pony bicikle kao da
smo u najmanju ruku na Harley Dawidson - ima. U svojim ludim glavama i bili smo.
Metkovic se, kako smo to i ocekivali, pojavio. U pola dva popodne, daveci se
mrtvi gladni nekim burekom, umalo nismo odlucili da je to u sustini to. Sta ces
vise? Tamo dalje i nema nesto posebno. I tu bi verovatno posle klope i odmora
poceo nas povratak da se opet neka visa sila nije nasalila na nas racun. Upravo
smo izvaljeni na klupama u debelom hladu palmi varili svoj zastrasujucom brzinom
progutani rucak, kad smo nehotice culi razgovor dvojice prolaznika:

- Ides li s nama?
- Idem, idem, samo moram prvo skoknut nesto do Opuzena, al' odmah se
vracam.

Skuknuti do Opuzena! Zar je toliko blizu. Pogledali smo se onako ispod oka, bez
reci. Opuzen je mesto na samoj obali Jadrana. Tu se Neretva uliva u more praveci
veliku deltu. Znali smo da je izmedu Metkovica i Opuzena velika ravnica,
prelazili smo je autom sa roditeljima svaki put kada bismo isli na more. Kolika
je tacno bila nismo imali pojma. Onako iz automobilske perspektive delovala je
prilicno prostrano. Medutim, kada se to nekoliko minuta kasnije konkretizovalo u
obliku putokaza ispostavilo se da je to - deset kilometara. Tog dana deset je
bio nas srecan broj, carobna cifra kojom je zapocelo putovanje. Deset
kilometara, nametalo se kao znamenje.
Rano popodne, mi plovimo ravnicom sve dalje i dalje. Na putu Metkovic - Opuzen
pravilno su bile rasporedene tezge sklepane od dasaka na kojima je bilo
lubenica, grozda, suvih smokava, i sto je najvaznije, vode. Dan je bio tropski i
to smo u punoj meri poceli osecati tek sad, kada vise nije bilo nikakvog hlada u
koji bismo se sklonili. Uzgred, ni vodu nismo nosili sa sobom, jer nismo znali
da treba. I terali smo tako dok ispred nas nije iz ravnice izronila raskrsnica,
velika i dobro poznata: Ovamo Split, onamo Dubrovnik. Sedeli smo pored puta,
gledali jedan u drugog ni sami ne verujuci gde smo se nasli. More se odatle jos
nije videlo, ali se u vazduhu i te kako osecao 'onaj' miris. Sunce je bilo vrlo,
vrlo visoko, sati je bilo oko tri. Split ili Dubrovnik? Da se vratimo kuci
nekako se nismo ni setili.

- Kad smo vec ovdje, h'ajmo se makar okupat.
- Gdje?
- Na moru.
- ?
- Kad god idemo u Gradac, moj stari ovdje kaze da smo jos malo pa
stigli.
- Mislis da idemo u Gradac?
- Pa kad smo vec ovdje...
- Koliko ima do tamo?
- Ne moze biti daleko.

Jadranska magistrala nije bila ni malo naivna. Veliki usponi, sad vec sasvim
ozbiljan saobracaj, vrucina. Mileli smo putem prema Splitu ocekujuci kad ce vec
jednom Gradac, prvi na udaru, nama dobro poznati gradic gde smo cesto isli sa
roditeljima na nedeljne izlete. Onako kako sad idem nedeljom na Adu. Isli bismo
ujutro autom, sat ipo voznje i plaza. Kupanje do uvece i kuci na veceru.To nam
je tako bilo nesto kao normalno, ali ovako na biciklima... Gledali smo pucinu sa
magistrale i bili vazni i ponosni do pucanja. Okretali smo pedale ne osecajuci
ni vrucinu ni umor. I napokon, veliko finale, pet sati posle podne. Bucnuli smo
se u slanu vodu na gradskoj plazi. Malo se osusili na suncu, u samoposluzi
kupili hleb i salamu i pre nego sto smo i stigli da potpuno razradimo temu: a
kako cemo sad kuci, resenje je stiglo u neverovatnom obliku. Na plazi smo
tamanili neku mortadelu i veknu hleba, kad nam se jedan glas obrati:

- Otkud vas dvojica ovdje?

Pogledamo, a ono nas drug Mario. Eto kako je svet mali. On dosao sa roditeljima
na izlet jos jutros.

- Eto, mi biciklima iz Mostara.
- Aha. Ozbiljno vas pitam.
- Ozbiljno ti kazem.

I rec po rec ispricamo sve od pocetlka.

Pony bicikli su imali jednu neobicnu osobinu: mogli su se sklapati i preklapati
na najneverovatnije nacine. Te veceri, tacno u sedam sati sa sklopljenim
biciklima na krovu «Pezejca» udobno smesteni na zadnjem sedistu krenuli smo
kuci, celim putem prepricavajuci pojedinosti svojim dobrociniteljima i
pokazujuci mesta kraj kojih smo prolazili, gde smo se odmarali...

Posle nam niko nije verovao. Svi su mislili da smo se isto tako s nekim i
odvezli. Ma daj ne izmisljajte. Pa vi da ste isli biciklima, crkli bi do Bune.
Cuj isli u Gradac. Pa do tamo, jadni ne bili, ima sedamdeset kilometara, ako
nema i vise.

Tada sam bio potpuno siguran da smo odpedalirali do tamo. Svaki svakcijati
milimetar. Sada, cetvrt veka kasnije, ni sam vise nisam siguran da nismo mi to
sve izmislili. Pa do tamo je stvarno moralo biti bar sedamdeset kilometara.
Post Reply