Golija u bojama strasti

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
Modesty
Freebiker
Posts: 69
Joined: 21 Nov 2012, 11:49

Golija u bojama strasti

Post by Modesty »

Golija 2016, dan prvi
15. oktobar
Ovo je priča o ženi, ženskoj ćudi i na šta je sve spremna žena kada voli ;-). I kada je voljena.
Ovo je priča o lepoj Goliji i čime ona privlači toliko užarenih očiju i mami uzdahe. Kako postiže da nas njeni mirisi toliko opijaju i iznova osvajaju.
Ovo je priča o našim ustreptalim osećanjima, koji se prelivaju poput boja jeseni nad golijskim svodom.

.....................

Zahladilo je. Oktobar je, i, istina je, počinje sezona kiša. Ove godine nešto ranije, a planine su jedno jutro osvanule pod tanašnim belim pokrivačem. Da li i Golija? Hm. Kreću pripreme za tradicionalni oktobarski vikend na Goliji, ali nekako tiho, bez euforije; u vazduhu visi pitanje – da li naše freebikersko druženje odložiti za naredni vikend i lepše vreme? U četvrtak ujutro Kuša javlja da će verovatno doći do odlaganja. Posle toga nema informacija, Kuša ćuti. A, kada muškarac ćuti, znači da razmišlja. Takav trenutak žena treba da prepozna i pusti da se stvari odvijaju kako je zapisano. Uveče navala oduševljenja, adrenalin počinje da se luči, Kušino „Idemooooo“ je sve podiglo na noge i kreću pripreme. Nema mnogo dilema ako pričamo o tome šta od opreme poneti. Ponesi sve, ne možeš pogrešiti. Tek kad si na samom mestu događanja procenjuješ situaciju i prilagođavaš se. Bili smo spremni na niske temperature, na kišu, vetar, da se provlačimo kroz popadalo granje, da prelazimo preko oštrog kamenja, proklizavamo silazeći strmim padinama, da nam blato sa svakim ubrzanjem frca po licu, a da se mi smejemo, radujemo, da pogledom nemirno prelazimo preko požutelih proplanaka, da neumorno savladavamo i najjače uspone, a divimo se golijskim šumama i pašnjacima.
Već samo okupljanje u motelu Radočelo u Milićima, 15ak kilometara od manastira Studenica, donosi dobre vibracije. Društvo je raznoliko, od finog mladog sveta, golobradih mladića, devojčurka koje tek stasava, do onih malo starijih, pa još starijih, sa bradom, bez brade, sa malo sede kose, bez kose, sa nestašnim čupercima, stomacima koji se uvlače pri svakom fotkanju :-) , sa cigaretom, bez rakije, sa rakijom, niski, visoki, vižljasti, iz Kraljeva, Čačka, Beograda, Novog Sada, Sremske Mitrovice, Bijeljine, Stepojevca… šta ti ga ja znam odakle sve nisu došli. Ko svatovi :-), mladu imamo, Golija je i dalje sama, ali još nemamo mladoženju, svi su prosci redom odbijeni, Golija zaslužuje samo najbolje.
Ali, da mi krenemo svojim poslom i svojim putem. Subotnje jutro je osvanulo oblačno i neočekivano toplo. Krećemo asfaltom, lagano se penjući. S leve strane nam ostaje manastir Pridvorica, a mi skrećemo na makadamski put, sve pored Studenice i dalje prema selu Devići. Ovde pravimo kratku pauzu, Jelica pije čaj, fotkamo se, kao obavezno, i nastavljamo prema najvišem vrhu Golije, Jankovom kamenu, na 1833 mnv. Uspon je konstantan, na momente i malo zahtevniji. Pod točkovima je meni najdraži teren, dobro utabana zemljana podloga, malo makadama. Okružuje nas nepregledno šumsko prostranstvo u vatrenim bojama jeseni. Počinje kišica, sitna, dosadna, nije nas se nešto dojmila, a ni mi njoj takvi indolenti i indiferentni :-) nismo bili interesantni, te nas je i napustila. Smenilo ju je sunce koje nas je dopunski grejalo na najjačim usponima :-). Pri izlasku na jedan proplanak malo smo i polegali upijajući tople sunčeve zrake, spokoj planinske čistote i miris surove zemlje. Idemo dalje, uspon je sve jači, malo smo i žedni, koristimo svaku priliku da bidone napunimo vodom. Prolazimo kroz šumu četinara, da li je i opet kišica počela da sipi, baš se i ne sećam, znam da smo sve vreme bili nasmejani, odlično raspoloženi, a zbog blata i povremenih barica rančeve smo zaštitili navlakama, tako da je to bilo jedno šareno društvance, koje se svojim bojama odlično uklopilo u jesenje boje šume. Vreme se menja, oblaci su tmurni, hladno je, ali je uspon sve jači i prolaskom kroz jednu šumicu punu jarkocrvenih gljiva koje su doslovce oivičavale puteljak kojim smo se kretali, mi izlazimo na proplanak a ubrzo i na Jankov kamen. Kratko zadržavanje za zasluženo fotkanje i brza evakuacija jer nas vetar na ovom mestu ne štedi. Ovde sam obukla sve što sam imala u rancu, čak sam i kapu stavila na glavu ispod kacige i navukla još jedne rukavice. Tako utopljena krenula sam u spust, ali su prizori bili očaravajući i nisam ni mogla a ni htela da im odolim, te sam nekoliko puta zastala i pokušala fotografijom da zadržim makar delić te lepote. Znam da će mi trebati u nekim trenucima nespokoja i sete.
Izlazimo na asfalt i krećemo se ka Odvraćenici, našoj krajnjoj destinacij za taj dan. Na jednom vidikovcu se obavezno zaustavljamo, a rasterećeni, jer se bliži kraj današnjoj vožnji, pa više i nije toliko važno da li ćemo kisnuti, polegasmo po tvrdoj zemlji i žućkasto-zelenoj travi. U daljini se, u blagoj omaglici, vide obrisi Komova I Prokletija, a mi krckamo orahe, pijemo medovaču. Predah uz smeh kao lek, nastavak vožnje, dolazak pred motel Kuč, bicikli idu na zaslužen odmor, počinje kiša. A mi u euforiji zbog svega što smo uradili za sebe u tom danu i zbog svega onoga što nas tek čeka i u čemu ćemo sve više uživati. Kiša je prestala, veče je lepo, toplo, bez zvezda. Druženje do u kasne sate, a sa prvim uranjanjem u okrepljujući san potmulo dobovanje kroz koje kao u nekoj daljini čujem Kušine reči: Neka se ispada preko noći, da nam ujutro bude lepo“.
Vidimo se ujutro.
..............
...............
Golija 2016, dan drugi
16. oktobar
Pitomo, mirno jutro u Odvraćenici. Mi nemirni, u iščekivanju da nam se Golija još jednom preda i pokaže u svoj svojoj nesputanoj lepoti. Nema predaje bez prethodne borbe, a kako je bilo, pokazaće, makar delimično, fotografije. Tekst sledi :-) .
…………
Odakle krenuti. Možda od kraja. Po dolasku kući kilogrami i kilogrami prljave blatnjave garderobe i obuće. Osmeh. Sitan pesak je i u vazduhu. I opet osmeh. Dobro je što sam tepih iz dnevne sobe sklonila pre nekog vremena, ko bi ga očistio od svega onoga što mi unesemo nakon naših šumskih vožnji. Setim se prizora od pre nekih 15ak i više godina: moj mlađi sin je imao plastični autić bez pedala koji je obavezno nosio u park, a iz parka smo se vraćali punog bunkera peska :D . Naravno da sam to redovno primećivala tek kad bih počela da se klizam po finim srebrnim zrncima rasutim po parketu i pločicama… E, sad, kad kažu, što si stariji to si detinjastiji… Hm. Ova pričica ide u prilog tome :wink: . Sve se to opralo, očistilo, sredilo, upakovalo, još malo pa kao da ništa nije ni bilo, kao da nigde nisi ni bio :wink: (kad bi se zezali). Kiša koja nas je tokom povratka kući dobrim delom pratila bila je i od neke koristi, bicikli su se na krovu pošteno isprali od sve nakupljene prljavštine, a o lancima ćemo brinuti sutra. Da smo se bar setili pa i prljavu opremu raširili po biciklima… :D . Zaspala nešto iza ponoći, ujutro Jovo Nanovo. Prvi jutarnji sastanak uz kaficu i pričice ko je gde bio šta je radio. Odmah i prvi problemi i jadikovke. Njoj treba novi Sisley kaputić, Benetton košulje su mnogo skupe, jeste li videli cene ovosezonskih čizama… Ja ćutim, kome da objasnim da su mi gume ćelave, da mi je kaciga spremna da se zameni novom, da su mi rukavice ofucane, da mi trebaju duboke goretex patike, da… Eto, svoju muku i veeelike probleme mogu da podelim ovde, s vama :) . Ali, sve su to rešivi problemi, Ne Daj Bože nerešivih…
A, u to nedeljno jutro freebikersko društvo je veselo i spremno krenulo u susret novom danu i novoj vožnji. Napuštamo Odvraćenicu, krećemo se asfaltnim putem, ali su prizori kojima smo okruženi veličanstveni. Veći deo grupe se brzo kretao, ali nas nekolicina savršeno kontrolišemo dešavanja na začelju :D . Dakle, kako odoleti raskoši boja rasutih po livadama, pašnjacima, kako ne iskoristiti trenutak za predah na oborenom deblu pored puta, zašto se ne zaustaviti u sred nakupljenog crvenog lišća i ushićeno ga razbacivati po puteljku.. Plavo je nebo prošarano beličastim pufnicama i sivkastim tragovima noćašnje kiše. Srećni smo što ugađamo sebi, mi smo ljudi na pravom mestu u pravo vreme. Uskoro skrećemo sa asfalta, ulazimo u listopadnu šumicu, vreme se postepeno menja, isprva neprimetno, ali odjednom smo i te kako svesni tamnosivih oblaka koji nas sve više natkriljuju i magle u koju ulazimo. Naravno da sam baš jutros iz ranca izvadila čeonu lampu od koje se nikad ne odvajam. Letos smo na Bobiji upali u takvu maglu da nismo videli više od dva metra ispred sebe, i, verujte, nije bilo ni malo prijatno. Kako smo se spuštali sa planine, tako se magla razilazila. Da li će se Bobija ponoviti. Možda najbolje da se magla odmah raziđe :) . Izlazimo kratko na čistinu, obavija nas sivilo sa svih strana, podloga po kojoj se krećemo je zemljano-peskovita, drvo koje nam se ukazalo je golih grana, u daljini se jedva naziru obrisi zimzelena. Još nam samo ale fale. Prizor nestvaran. Nekako smo i mi utihnuli, a vožnju malo ubrzali, te na taj način pokušali da što pre napustimo ovo uznemirujuće stanje duše. Sa novim prolaskom kroz šumu vraća nam se osmeh. Boje su i opet učinile da razdragano pedalamo šumskim prostranstvom, sa svih strana se čuje naš veseli žamor. Dolazimo do močvarnog dela šume, obraslog gustom visokom travom i šibljem. Ovde malo opreznije vozimo, a uzbuđenje raste, naslućujemo pravu freebikersku akciju. Upadamo u bujno raslinje koje nas okružuje sa svih strana, preskačemo popadalo drveće, na nekim mestima moramo da ga zaobiđemo u širem luku, duboki kolotrazi traže koncentraciju. I istina je, sve je istina, pazili smo, bili skoncentrisani, ali to nije umanjilo naše uživanje i neizmerno zadovoljstvo. Pomagali smo jedni drugima u prevazilaženju prepreka, smeh i dobro raspoloženje nas nisu napuštali. Sve vreme smo među gustim šarenim krošnjama, gazimo po blatu, granje nas udara sa svih strana. A mi se smejemo. Izlazimo na čistinu, tu se svi okupljamo i nastavljamo šumskim kaljavim putem. Ovde po prvi put u današnjem danu nailazimo na bare u neprekinutom nizu. Važno je voziti istim ritmom i tako održati ravnotežu, da ne upadamo u prljavu vodurinu. Kiša je u međuvremenu počela, nekoliko puta nas je okupao pravi pljusak, sad smo već svi u kišnim kabanicama. Nisam uspela da navučem i kišne pantalone, tako da sam ih ostavila za trenutak kad kiša prestane, a tome sam se nadala, da imam u rancu nešto suvo i što će me štititi i od vetra i hladnoće. Vožnja koja je usledila bila je više nego atraktivna, kroz plodne njive i oranice, preko pitomih brežuljaka, preko prevoja sa kojeg smo se gledali oči u oči sa prelepom šumom. Na mnogim mestima livade i dalje zelene, ovce pasu kao u sred leta, krave nas, bez izuzetka, vrlo začuđeno i blago iznervirano gledaju. Kiša sve vreme pada, odozdo nas zapljuskuju baruštine koje su ispunile duboke rupe na putu, na nekim mestima nemaš mnogo izbora, osim da li ćeš upasti u dublju ili pliću baru, da li ćeš zapeti kod nekog kamena i s jednom ili obe noge se uvaliti u žitko blato koje vreba na dnu. Neminovno je da nekad napraviš i grešku u proceni, kreneš putem kojim je teže ići, pa se vraćaš, prelaziš preko oštrog kamenja, spuštaš se niz strme nizbrdice i ponovo završavaš u nepreglednim poljima ispunjenim kišom. Sa prvim znacima prestanka kiše stajem sa namerom da se presvučem. Sve i nekako, ali patike prepune vode i čudni zvuci koji prate šljapkanje mojih stopala, u jednom trenutku su postali previše za mene. Uspela sam da se kompletno presvučem, čak sam i suve čarape imala, preko kojih sam navukla kese i ponovo obula patike iz kojih sam prethodno izbacila gomilu peska i vode, a iz čarapa koje sam skinula iscedila otprilike za čašu prljave vodurine. Sve mokro stavljam u ranac, koji je sad mnogo teži, jer je garderoba pošteno natopljena. Sad mi je lepo, prijatno, toplo, nastavljam vožnju. Stajemo pred jednim usponom sa lepim pogledom na livade i šumu iznad njih. Tu smo svi malo fotkali, hendikepirani što u periodima jake kiše i neprijateljskog terena kojim smo prolazili nismo mogli da zastajemo i fotografišemo predivne predele koji su nas okruživali. Još jedan prolazak kroz inspirativnu šumu, pa izlazak na čistinu, kiša više ne pada, šuma isparava na sve strane, beličasta koprena obavija okolna brda. Pomalja se sunce. Naša se današnja vožnja bliži kraju i tražimo način da je produžimo, da ukrademo još neki zajednički trenutak. Dolazimo do livade gde se vreme zaustavilo. Ili se možda vratilo mnogo godina unazad. Povaljali smo se po mokroj zelenoj travi, izazivamo samo dobro, ono najlepše. Iznad nas je, kao i na početku današnjeg dana, ono isto plavo nebo i bele ovčice koje sanjivo plove. Spremamo se za spust i završnicu vožnje. Poslednja četiri kilometra adrenalinskog spusta i zaustavljamo se pred motelom Radočelo, odakle smo i krenuli u ovooktobarsko golijsko putešestvije.
Odlično smo sve ovo prevezli moj Konstantin Veličanstveni i ja, više sam nego zadovoljna. Društvo, priroda, energija koju nosimo sa sobom, sve se to za ovaj vikend udvostručilo. Dajite od sebe što više, sa svakim davanjem vi delite, vi imate sve više. Živite život.
Pozdrav, do sledećeg druženja!

Emira Miličević, 19.10.2016.
Post Reply