KARPATI

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
freebiking
Site Admin
Posts: 56
Joined: 02 Feb 2005, 14:28
Location: Gde god moze bicikl
Contact:

KARPATI

Post by freebiking »

From: "Dejan Grahovac" <ekade5@y...>
Date: Tue Jan 4, 2005 1:59 pm
Subject: KARPATI


Bio je avgust 1985. godine. Poslednje leto pred polazak u školu.
Kao i svako leto provodio sam na selu, usred banatske pustinje, ravne, ispunjene mirisom letine. Mi, deca iz ulice, od kojih je pola bilo iz grada a pola iz sela, već smo potrošili skoro sve ideje, nestašluke, a vreme za igru nam se činilo beskrajno...

Tada smo vozili ''dedine'' bicikle, velike, crne, teške, sa masnim lancom i blatobranima.... Ko nije mogao da sedne na sic, on je vozio stojećki, a kome je smetala prečka, on je provlačio nogu ispod nje. Ja sam imao
sreće jer sam vozio bakin bicikl, to jest ženski. Mogao sam da sednem i
na pak treger pa da okrećem pedale.

Uglavnom smo se vozili po selu, do centra i nazad. Ja sam, naravno, prednjačio u vožnji jer sam svugde išao sa dedom, pa sam poznavao
sve ulice i sve puteve oko sela, iako sam iz grada. A uvek su me smatrali za čudaka, stalno nešto izmislim, a nikom ne govorim o tome dok ne uradim. Strahovao sam jedino da me neko ne osujeti u mojim namerama.
Selo Krajišnik se nalazi blizu rumunske granice, stariji ljudi su stalno pominjali neku karaulu, a ja tad nisam znao sta to znači. Čuo sam samo da tamo žene idu da beru kupine. Put do tamo vodio je kroz njive. A kada duva vetar, deda je govorio babi da to duva sa Karpata u Rumuniji. Mene je to zaintrigiralo i probudilo u meni zelju za osvajanjem prostora i vremena. Mislio sam da je svet na dohvat ruke.

Tog jutra, kao i uvek posle doručka, okupili smo se na ulici spremni na izazove novog dana.

- 'Ajdemo da se vozamo!
- 'Ajde.
- A gde?
- 'Ajmo u polje, prema karauli.

Niko se nije dvoumio. Duško, Saša i ja krenuli smo našim gvozdenim konjima u jahanje kroz preriju. Ubrzo smo za sobom ostavili i poslednju kuću na kraju sela. Suva zemlja već pretvorena u prah prštala je pod velikim crnim točkovima. Pratili smo tragove traktora. Neki su vozili levim kolotragom a neki desnim. Između je bila suva i visoka trava. Zabavljao sam se prelazeći iz jedne trake u drugu. Iza nas tragovi kao da je prošlo šest zmija.

Prašina je bila toliko fina da se videlo koliko su gume bile ćelave. Biciklovi
su već bili žuti od prašine. Uživao sam u slobodi, prostranstvu, mirisima. Iza nas se videlo selo u daljini koje je izgledalo minijaturno kao na slikama naivne umetnosti. Prošli smo već nekih 5 kilometara. Tragovi traktora već su se polako gubili, a nailazili smo na raskrsnicu. Imao sam sreće u orjentaciji ili je to bio instinkt, ali znam da sam uvek znao gde
treba da idem.

Skrenuli smo levo i nastavili.
- Duško, pogledaj tvoju zmiju, ha, ha , kao da je nešto pojela!

Guma na biciklu njegovog dede imala je stomak pa je deda namotao kanapa da ne bi pukla. To je ostavljalo smešan trag u prašini. Svi smo se smejali i okretali pedale dalje...

Selo iza nas već je uveliko nestalo u horizontu, a ispred nas nazirao se neki toranj, sa petokrakom na vrhu, a pored njega velika vetrenjača na stubu. Srce nam je zaigralo od uzbuđenja, što se odrazilo na mahnito okretanje pedala. Za par minuta već smo bili tamo. Nije bilo nikoga. Osmatračnica je bila ograđena bodljikavom žicom, zarasla u korov, a merdevina nije bilo. Vetrenjača je klepetala bez jednog kraka. Hteli smo da se popnemo, ali nismo mogli prići.

- Jel ovo karaula?
- Nije. Ovo je nesto bez veze. Ja mislim da je jos napred.
- Hoćemo još malo?
- Hajde još malo, pa ako nema, onda se vraćamo.

Ubrzo smo prošli jedan mostić preko nekog kanala, i u daljini ugledali neku žutu kuću.

- Eno je!
- Vidi stvarno!
- Ajde ko će prvi!!!

''Mišije'' nožice su okretale pedale, sa željom da budu prve.

- Pogledaj ovo!
- Šta?

U travi se beleo kockasti stub sa crvenom petokrakom i natpisom SFRJ.

- Ovo je karaula.
- To je, sto posto.

Ostavili smo bicikle, i krenuli peške ka žutoj kući. Kada smo stigli zatekli smo samo ružnu kuću sa razlupanim prozorima zaraslu u korov,
nije bilo ni žive duše. Čulo se samo graktanje vrana. Ušli smo unutra. Škripao je natruli drveni pod. U zidovima su u malteru bila urezana razna imena i brojevi, jedan deo plafona bio je srušen na sred prostorije, a kroz rupu se nazirala krovna konstrukcija i crep. Odjednom je jato vrabaca poletelo kroz rupu na plafonu pa kroz otvoren prozor napolje. Mi smo se sledili od straha. Potrčali smo prema biciklima vrišteći. (kasnije sam saznao da je ta karaula bila napuštena i da je napravljena nova negde dalje.)


Verglali smo prema selu. Prošli smo most, vetrenjaču i osmatračnicu, raskrsnicu, i sledeći one zmije po prašnjavom putu želeli da se što
pre vratimo kući.

Noge su bolele. Duletu je spao lanac i pošto je vozio stojećki, zveknuo se glavom o korman i međunožjem o prečku. Otplakao je koji minut pa smo krenuli dalje. Na Duletovim obrazima izmešala se prašina i suze. Ličio je na Indijanca. U stvari, sva trojica smo to i bili.

Kada smo došli kući bili smo umorni, ali i ponosni na naš podvig. Naravno da nisam nikome rekao gde smo bili. Jedino sam bio razočaran što nisam video Karpate, a znao sam da smo bili u Rumuniji.
Post Reply