I. Sarajevo - Hilandar

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
Hamster
Posts: 4
Joined: 03 Jun 2010, 21:49

I. Sarajevo - Hilandar

Post by Hamster »

Tekst je pisan za neke medije i obraca se široj populaciji, tako da posjeduje opise nekih osnovnih stvari i pojmova koji Vama vjerovatno nece trebati!!!
Fotografije mozete pogledati na http://www.facebook.com/media/set/?set= ... 472&type=3

Zvuk budilnika..vojničko iskakanje iz kreveta tog 08. maja u 5 časova i 30 minuta značilo je samo jedno...naša avantura počinje! Lava uzbuđenja,adrenalina,pomalo i straha,kuljala je u nama. Posljedne pripreme i presabiranje pred put...i polazimo.

A šta je podrazumjevalo tu našu avanturu? Eee, pa mislim da je to san svakog putnika-avanturiste, višednevno putovanje na kojem će proći kroz nove predjele, upoznati njemu strana lica i doživjeti mnogo lijepog kojeg pruža taj dječački zov za daljinama. Tom zovu se nismo puno odupirali, a pogotovu ovaj put..jer taj put nas je vodio na Agios Oros ili u prevodu na Svetu Goru, tačnije u manastir Hilandar. Samo, taj naš put, bio je nekako poseban! Po čemu?? Pa na taj put smo krenuli biciklima!

Da se vratimo par mjeseci u nazad. Par mladih entuzijasta, na čelu sa mnom, krajem 2011 godine oformili su biciklističku sekciju pri planinarskom društu Trebević- Istočno Sarajevo.Iako na papiru mlada sekcija, kako ja to volim reći u nogama smo imali mnogo kilometara. Naša dječačka ljubav prema biciklu i prirodi, prerasla je u strast prema tim dvotočkašima i nepristupačnim planinskim terenima..u novije vrijeme to se zove brdski biciklizam. Iako se tim sportom bavimo rekreativno,mnogi bi nam pozavidjeli na broju kilometara koje smo proveli ne samo vozeći se, nego, svakog momenta uživajući u prizorima naših planinskih ljepotica koje su nam svaki put iznova,nesebično davale ono naj ljepše od sebe. I tako, za redom, od one prve pa nadalje, godinu za godinom, redale su se vožnje i ture po planinama prebogatom Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i višednevne,brdske vožnje prema hrvatskom primoriju. A onda, u nama je,nekako i isto vrijeme počeo da gori čudni plamičak..plamičak koji je tinjao i čekao svoj momenat da preraste u nešto mnogo veće ,naše je bilo samo da ga pustimo da nas grije i vodi i da samo ponekad,dolijemo malo ulja na tu vatru . Nije nam trebalo puno, dovoljan je bio samo prijedlog i vrlo brzo naši su se životi podredili tome,-pripremiti se, organizovati i uz božiju pomoć, odvezti se tamo..u carsku lavru,manastir Hilandar..a kako je sve teklo;

Od samog početka, četiri člana naše sekcije, su imala čvrstu želju da odu tamo.Milan(ja), Vedran, Igor i Branislav.Datum za polazak je bio određen i to je bio 08.Maj 2012 godine. Svi smo bili složni da to bude spoj turističko-sportske vožnje. To,po nama, odprilike znači, umjereni tempo,sa unaprjed dogovorenim brojem pređenih kilometara i uz to da se nađe dovoljno vremena za razgledanje,slikanje i snimanje svih zanimljivosti. Hmmm,čini se nespojivo!Onda je sve počelo, planiranje rute puta u žalji da izbjegnemo dosadne i nezanimljive saobraćajnice i auto puteve kojim nam je inače zabranjeno kretanje,do obezbjeđivanja finansiskih sredstava koje smo,ruku na srce ,većinom sami obezbijedili ali ne mogu da ne spomenem prije svega naše prijatelje koji su imali sluha i pomogli naš odlazak tamo,to su, uz naše planinarsko društvo, bar Kontra, kafe Adresa, Mandić petrol i Mister No..Naravno,neizostavan dio priče je i povratak koji smo planirali da bude mnogo brži , i dogovorili smo autobuski prevoz, jer nam poslovne obaveze nisu dozvoljavale duže uživanje i povratak kući na našim ljubimcima.

Mjesec dana prije polaska,zatražili smo dozvolu, takozvani Diamonitirion za ulazak na svetu goru. Dobili smo je i važila je za dan 16. 05 . Uz unaprijed planirani polazak 08.05. to je značilo maksimalno osam dana vožnje.Duži put je podrazumjevao više stvari i opreme za nositi na biciklima.Sveli smo je na minimum ,srećom prijašnje iskustvo se pokazalo dobrim...zaboravljamo nebitne sitnice! U zadnji momenat zbog opravdanih zdravstvenih problema,put odkazuje jedan član družine, ostaje nas trojica, kao u priči - tri musketara! Milan,Vedran i Igor. Šta je –tu je! Vremenska prognoza je više obećavala nego što bi mogla da pomuti naše planove. Mi smo isplanirali da vozimo sedam dana a da jedan dan imamo za odmor ili nepredviđene probleme. Polazimo..

To jutro 8 maja,osvanula je kiša..u startu razlog za pometnju,ispostavilo se neopravdanu,jer je do mog izlaska iz kuće polako jenjavala..na kapiji,opet kao u pričama,mašu mi otac,majka i brat. Mjesto našeg polaska je bio dogovoren i to je bio hram Vasilija Ostroškog na dobrinji četiri..od silnih obećanja da će doći da nas isprate, tu su samo, naš sekretar,i naš već pomenuti,četvrti član Branislav.Taj dan je planirano da vozimo do manastira Dobrun. Pozdravljamo se i pedalamo! U Sumbulovcu nas dočekuje moja Sanja,želeći nam sretan put i spremivši nam nešto hrane,tek da nam se nađe..od boga joj zdravlje! Vožnja teče glatko,u Mokrom lagano doručkujemo,nastvljamo. Posle Sokoca srećemo momke, bicikliste koji su iz Dervente krenuli put Ostroga,prijateljska riječ i razmjena utisaka i uz jedan gumi defekt i to moj,stižemo u Rogaticu negdje oko 14 časova. Tu ručamo i nastavljamo kroz tunele i prosto uživamo u buci koju nam pružaju kamijoni dok prolaze kroz njih. U Višegrad stižemo iza pet časova i naravno kao mutavi navaljujemo na ćupriju i slikamo i snimamo..i snimamo i slikamo! Iz Višegrada idemo do Dobrunske rijeke i manastira gdje nas čeka konačište , tamo stižemo u večernjim časovima. Dočekuje nas blaga riječ oca Jovana i okrepljenje u vidu večere.Hvala bratiji.
Podobro izmoreni,ali srećni jer je prvi dan vožnje uspješno protekao,zaspat će mo oko deset časova..san će nam trebati, mnogo je puta pred nama!

Ujutro se budimo pomalo promrzli, iako je progrijalo sunce osjeti se svježina jer manastir leži okružem brdima. Posle jutarnje molitve i brzog doručka, nezaboravan šou nam priređuju ljubimci manastira, jedna maca i jedno štene! Zaista prvi put vidim takvu i ljubav i igru,dvije životinje koje su po prirodi krvni neprijatelji. Pozdravljamo se sa bratijom i nevoljno napuštamo manastir i malu predstavu, ali šta da se radi Kraljevo u koje je bilo pranirano da se stigne taj dan, bilo je daleko. Našu granicu i granicu Srbije prelazimo bez zadržavanja, uz neskriveno divljenje i zapitkivanje ljudi koje rade na granici.Taj dan najveća prepreka nam je bio uspon uz Šargan,kojeg lagano savlađujemo i iza nas ostaje Drven grad koji slikamo iz daljine..Prolazimo Kremna,blagi uspon i konačno ,nagrada u vidu spusta prema Užicu. Tu pravimo pauzu za ručak koju nismo smjeli propustiti,jel je Vedran čitavo jutro spominjao,čuvene Užičke pogačice sa saftom i kajmakom..definitivan pogodak,toplo preporučujem! Dalje slijedi Ovčarsko –Kablarska oblast i dok odmaramo na tom dijelu puta, Vedranu zvoni telefon. Sa druge strane žice, tetke Mira koja živi u Čačku i poručuje nam da ne smijemo proći Čačak a da ne svratimo na konak kod nje! Takav poziv i dobrodošlica ne odbija se tek tako,ali opet valjat će nam sutra nadoknaditi put do Kraljeva. Hmmm, nismo se puno bunili. A imali smo i pravo,uz kaficu, čašicu razgovora i bogatu večeru liježemo zadovoljni. Nešto teže tonem u san..umor uzima danak!

To treće jutro naše male avanture,budimo se opet ranije,oko šest časova. Od predhodnog dana smo ostali dužni,nekih tridesetak kilometara do Kraljeva..užurbano doručkujemo,pozdravljamo se sa tetkom Mirom i put pod točkove. Imamo namjeru da posjetimo manastir Žiču i kroz Kraljevo vozimo lagano raspitujući se kuda najbliže do manastira. Od mnogo prolaznika koje smo pitali kuda,kako najviše nam se obradovao čika Vlada koji se oduševio našim poduhvatom i bez mogićnosti odbijanja,insistira da nas časti pivom,u našem slučaju ,sokom u lokalnoj prodavnici..hvala čika Vlade! Po njegovim uputama uspješno stižemo do manastira žiče. Manastirska crkva je posvećena Svetom Spasu-Vaznesenju Gospodnjem, a podigao je kralj Stefan Prvovenčani sa svojim bratom Svetim Savom, između 1208. i 1215.godine. I gle čuda,kustos koji radi u manastiru, čiko u poodmakloj životnoj dobi,ali vitalan reče nam da je i on u mladosti išao biciklom na Hilandar..i to na nekom starom deseto brzincu! Svaka čast, a u sebi mislim, ako mi sa ovim današnjim čudima od tehnike ne dođemo do cilja, biće bruka! Tad definitivno konstatujemo da je u stvari, jako volja i vjera, to što pogoni bicikle na tom putu. Tu se zadržavamo tek toliko da obiđemo znamenitosti i da to dokumentujemo našim foto aparatima,uz čvrsto obećanje da ćemo ponovo doći.Nastavljamo užurbano kroz Kruševac prema Nišu, kasnije mi se to požurivanje pokazalo opravdanim..taj dan smo prešli sto osamdeset kilometara i u Nišu bili u kasnim večernjim satima.Pošteno umorni,ali sa ostvarenim planom vožnje za taj dan..zaspali smo u šatorima,ispred hotela Najs.

Jutarnje užurbano slaganje šatora,uzima svoj danak,zaboravljamo doručkovati i već smo na putu za Vranje. Na Vedranovom biciklu konstatujemo kvar,to jest došlo je do pucanja žice i blagog krivljenja zadnje felge.U sedam ujutro tražimo servis u centru Niša, ali svi rade od deset..bez opravke samo sa vjerom da će felga izdržati,nastavljamo put. Vozimo kroz južnu Srbiju,lagano pored auto puta,prema Vranju. U popodnevnim satima stižemo u Vranje i na samom ulazu u grad, nalazimo motel sa povoljnim prenoćištem..odluka donešena,noćimo tu.
Plan vožnje za sljedeći dan,uključivao je dolazak u manastir Prohor Pčinjski, koji je na samoj granici sa Makedonijom. Prema predanju podigao ga je Vizantiski car Roman Diogen u jedanestom vijeku u znak zahvalnosti Svetom Prohoru Pčinjskom,koji mu je prorekao da će postati car. Negdje oko podne smo tu,obilazimo manastir i pravimo mnoštvo fotografija. Tu nam prilaze momci iz žandarmerije, sa vidnim oduševljenjem i poznatim pitanjima, kako,odakle, i koliko putujemo. Izlaze nam u susret i dijele sa nama malo preostale flaširane vode koju imaju..treba spomenuti da je voda u tim krajevima,bar nama imala čudan ukus,nismo htjeli rizikovati.Par stotina metara od manastira je granica sa Makedonijom. Prelazimo je bez problema, uz prijatan razgovor i riječi podrške.Kako su nas uvijek učili,Makedonija je zemlja sunca,ali taj dan nije bilo tako,komešali su se neki oblaci iznad nas i slutili nekom,manjem -većem prolomu oblaka.Nekako im uspjevamo pobjeći i stižemo u Kumanovo,tu svraćamo u lokalnu prodavnicu u shoping..predpostavljate, hljeb,konzerve i neizostavne štrudlice sa foćnim filom..mmm,al se nekad dobro jelo! Uz put nemožemo a da ne zastanemo pored silnih vinograda koji se nadovezuju jedan na drugi,uređeni do perfekcije..Taj dan vožnju završavamo u Svetom Nikoli,malom mjestu u središnjem dijelu makedonije. Posebno bi izdvojio vožnju kroz Ovče Polje,gdje nas je pratio jak vjetar u prsa i zbog kojeg smo imali otežano kretanje!
Zbog lošeg vremena i vjetra odlučujemo da ne pravimo dan odmora u Velesu…
Makedonija je lijepa zemlja,ali ne i velika,tako da sutra dan preko Velesa i Demir Kapije
Stižemo do kanjona Vardara i Gevgelije.Put je dobar i krećemo se prilično brzo.Na graničnom prelazu sa Grčkom smo u popodnevnim časovima, i tu pravimo dužu pauzu,zadovoljni našim konačnim ulaskom u Evropsku Uniju! Nedaleko od granice,nekih sedamnaest kilometara je mali gradić, Polikastro, tu odlučujemo da prenoćimo....Preko noći,vjetar koji nas je pratio od Makedonije,počinje da pojačava i ujutro nas dočekuje blaga kiša. Taj dan je bilo planirano da se vozi 144 kilometra preko Soluna do Stavrosa,i bez čekanja jašemo na našim konjićima. Par kilometara prije Soluna ide zaobilaznica prema Stavrosu.Uz pomoć karte nalazimo izlaz iz mreže auto puteva i u popodnevnim satima krećemo se prema Stavrosu.Tad počinje ono čega smo je potajno pribojavali..kada je stao vjetar počela je kišica koja je prerasla u pljusak.Plašeći se da ne zaostajemo,nastavljamo vožnju u kabanicama i pod svijetlima..polako smo ušli u noć
Taj dio vožnje je bio spartanski, od 19.30 do 23.30 vozili smo po najvećoj oluji,gdje nije pomagala ni kabanica ni bilo kakva zaštita..negdje u podsvjesti smo bili spremni i na to,pa molim vas, i to je dio pedalanja i biciklizma. U 23.30 ulazimo u Stavros i raspitujemo se za suv smještaj.Stali smo pored nekog kafea koji se zatvarao i pitamo momka koji tu radi,zna li za neko prenoćište, on se za trenutak zamisli i pozva nas da budemo njegovi gosti.Tu nas je udomio i častio večerom i uz priču i upoznavanje saznamo da je on išao biciklom u Jerusalem...eee moj brate po biciklu, Dimitrise!
Sa radošću konstatujemo da nam je ostalo još šezdesetak kilometara puta do kraja puta,odnosno,Uranopolisa,odakle brodom idemo na Svetu Goru.Sljedeći dan pravimo laganu vožnju uz obalu,sa dosta slikanja i snimanja i preko Jerisosa u popodnevnim časovima smo u Uranopolisu. Kad smo stigli,salva oduševljenja i radovanja zbog ispunjenog cilja, Sveta Gora bila je tu pred nama!

Sljedeće jutro, 16-tog maja, imamo brod u 9.25 i prije toga uzimamo dozvole za ulazak u luci..sad slijedi smiješna situacija!Ulaskom u Grčku zaboravili smo pomaknuti satove unaprijed i dok ujutro bezbrižni prepričavamo put, uz kaficu na balkonu sobe..upada nam gazdarica,koju smo od milja zvali,mama, u sobu i na grčkom urla na nas,pokazujući na sat!! Tek tad pogledom na njen sat,konstatujem propust..koji nas može koštati kašnjenja na brod.Kao sumanuti,jurnuli smo niz stepenice i dalje kroz ulicu ,oblačeći se i tražeći pristanište i brod. Stižem do broda prvi,i molim radnike na brodu da pričekamo i moja dva prijatelja koji su ostali iza mene.Odmahuju glavom i pokazuju da moraju krenuti..u posljednjem trenutku,kao na filmovima ,moja dva saputnika istrčavaju iza ugla pristaništa i uskaču na brod! Uhh, avantura-neprestana!Sretni što smo stigli,i pomalo zbunjeni šetamo po palubi i slikamo polazak i vožnju brodom.Uskoro pred nama,luka Jovanjica, iskrcavamo se i prelazimo u kombije koji su nas čekali..ne mogu da vjerujem,stižemo konačno!Posle petnestak minuta vožnje,pred nama se u svoj svojoj ljepoti,ukazuje manastir Hilandar.

Pred manastirom nam je dobrodošlicu poželio brat Milan,sve nas je prozvao po redu i posle kafice uputili su nas u naša konačišta.Tu smo se raspremili i ne gubeći vrijeme krenuli u obilazak manastira.Imali smo sreću da u isto vrijeme sa nama u Hilandaru bude i grupa posjetilaca,Dobročinstvo,koji su imali svog vodiča Vladu,čovjeka koji dvadeset godina radi kao vodič po manastirima a i na Hilandru i koji tu poznaje svaki kamen i njegovo značenje.Hvala gospodinu Vladi na divnim predavanjima! Spavali smo u konačištima,zajedničkoj prostoriji u kojoj se nalazi četrdesetak kreveta,uvjek uredno zategnutih,zahvaljujuci bratiji koja i o tome brine...san i odmor u tom krevetu je poseban. Sljedeće jutro prisustvujemo jutarnjoj molitvi koja počinje u 4 časa i liturgiji u 7 časova. Ono što ćemo pamtiti je blaga svjetlost kandila i svijeća, slika monarha koji se mole u jutarnjem polumraku i pojci koji to prate crkvenim pojanjem...to nikoga ne ostavlja ravnodušnim i navodi svakog od nas,da ponaosob učvrsti svoju duhovnost i vjeru.
Ti ljudi su svoje prijašnje živote ostavili daleko van manastira, i tu su samo sa jednim ciljem...da u tišini služe Bogu, i da mole Presvetu Bogorodicu za spasenje svih nas.
Nakon molitve slijedi doručak,u manastirskoj trpezariji i koji se obavlja u najvećoj tišini i redu.Udarac u malo zvono označava početak obroka a nakon nekih desetak minuta i njegov kraj.Nakon toga,svi ustajemo,zahvaljujemo naklonom i napuštamo trpezariju.Sljedeći obrok je posle večernje molitve koja počinje u pet časova po podne.Imali smo priliku da nam,monasi koji rade u kuhinji,dozvole da im pomognemo u raspremanju trpezarije posle obroka i da je postavimo i pripremimo za sljedeći, na taj način smo im htjeli zahvaliti i dati svoj skromni doprinos u tim aktivnostima manastira...i to je nezaboravno iskustvo! Nakon toga,ponovo se pridružujemo Dobročinstvu i dalje upoznajemo svaki kutak manastira,pri tom vodič nežali glasa...obilazimo riznicu,sa najznamenitijim srpskim ikonama, Mozaička Bogorodica Odigitrija, Hrist Pantokrator . U riznici se nalaze i dva krsta načinjena od dijelova drveta časnog Krsta, ovde se nalazi i najstarija srpska biblijoteka rukopisnih i minijaturama ukrašenih knjiga, Hilandar ima najveći broj čudotvornih ikona ne samo na Svetoj Gori, nego i u cijelom hrišćanskom svijetu. Bogorodica (djevica Marija) Trojeručica, jedna od najvećih svetinja i ujedno najpoznatija. Obilazimo kosturnicu, krst Cara Dušana, i staru maslinu koju je zasadijo kada je došao na svetu goru, pirg Kralja Milutina i mnoge druge znamenitosti.U toku je obnova u požaru stradalih dijelova manastira i svi se nadaju njegovom skorom završetku,ali posla imo još dosta i radnici koji rade na njegovoj obnovi svakodnevno daju svoj maksimum. Dan boravka na Hilandaru i Svetoj Gori je veoma malo da bi se stiglo detaljno razgledati i upoznati sve ono što ovaj manastir ima...dok smo se snašli,a već je trebalo krenuti nazad. To nazad,značio je i kraj naše male avanture. Kombi nas je odvezao do broda i dalje nazad u Uranopolis. Iz Uranopolisa smo imali autobus do Soluna,bicikla smo rasklopili i ubacili u bunkere..ali svaki put smo vozače morali moliti iako sam mjesecima ranije najavio i rezervisao karte i prostor za bicikle! Iz Soluna imamo noćni bus do Niša i konačno iz Niša,jutarnji za Sarajevo. Sve ukupno je taj prevoz do Sarajeva trajao nešto više od 20 sati suve vožnje plus presjedanja i čekanja.

Posle 11 dana puta, 8 dana voznje i oko 1200 kilometara pređenih na biciklu,čovjek se poželi kuće i srećan je kad se vraća, ali ostaje uvijek neka sjeta i žal zbog toga što se sav taj put i avantura završava . Sa Hilandara smo kupili i ponjeli par sitnica kao poklon za naše najbliže... a u sebi smo i samo za sebe ponjeli dio Hilandara . Biće tu,ako bog da mnogo tura i avantura po bijelome svijetu,ali Hilandar je jedinstven! Želja da se nekad vratimo u njega u nama tinja kao i onaj plamičak sa početka priče ..isti onaj koji nas je njemu i odveo.
User avatar
Polar
Freebiker
Posts: 308
Joined: 11 Sep 2009, 18:33
Location: Beograd

Re: I. Sarajevo - Hilandar

Post by Polar »

Bravo za poduhvat i lepe slike Hilandara.
Post Reply