Carska Bara-osvajanje Banata

Kraći i duži izveštaji i putopisi sa vaših putovanja po divljini, bilo planinarskih, bajkerskih ili nekako drugačije koncipiranih

Moderator: Moderatori

Post Reply
User avatar
Momir
Freebiker
Posts: 29
Joined: 02 Feb 2005, 20:09
Location: Beograd
Contact:

Carska Bara-osvajanje Banata

Post by Momir »

U subotu, 13. avgusta odvažna četvoročlana ekipa ekipa u sastavu Vlada, Miloš, Ugi i Momir uputila se na krstarenje prostranstvom srednjeg Banata, ka Carskoj Bari kao krajnjem odredištu. Polazak je zakazan i realizovan oko 10:30.
Vreme je idealno za vožnju, oblačno, suvo tako da je četvorka brzo odmicala Zrenjaninskim putem, kilometri su se nizali za njima, gume su škripale, bicikli plakali te se ubrzo pred njima ukazalo selo Čenta. Pored autobuske stanice skrenuli su levo i došli do čuvenog čenćanskog jezera. «Jezero» je pomalo preuveličan naziv za baricu obraslu trskom i šašom koja se ukazala pred njima. Ipak, lepo mestašce za odmor, te su na tom mestu sišli da bicikli predahnu i da se gume ohlade. Razgledali su okolo, napunili bidone vodom, banatskom, hlorisanom, probali šljive krajputašice koje su u punom zrenju predskazujući jesen, te produžili dalje.
Posle paklene vožnje suludom brzinom, družina je stigla nadomak Carske Bare, te stala kod restorana «Trofej». Za ovaj restoran je vezana interesantna anegdota. Pre par decenija, kada je ovaj restoran bio nov, nosio je naziv «Živa Mađarica». U okolini se nalaze mnoge vikendice te su vikendaši svraćali na nedeljni ručak i pitali se zašto se objekat tako zove, pretpostavljali su da tu stalno sedi neka živa, autentična Mađarica. Međutim, Mađarica po kojoj je restoran dobio ime zove se Živa, tako da naziv mesta nema veze sa životnim stanjem u kome se nalazila dotična gospođa.
Pored restorana nalazi se mini zoološki vrt u kome je glavni stanovnik medved Miša, koji je spokojno dremao u svom komfornom kavezu, koliko kavez može biti komforan. Na tabli je pisalo da je ovaj meda u ratu u Bosni izgubio majku zbog nagazne mine, te da je na ovo mesto donešen sa par kilograma težine. Odgajan je u, za njega, neprirodnim uslovima i nije sposoban da živi u prirodi.
Pored mede, u ovome vrtu postoji par lanadi, ne zna se šta je sa njihovom majkom ali pretpostavka je da je završila u obliku gulaša ili paprikaša, te kavez sa raznom peradi.
Na ovom mestu je napravljena mala pauza, napravljeno nekoliko fotografija i kako je miris hrane izazivao halucinacije u Momirovoj glavi, brzo su produžili dalje, ka ulazu u rezervat prirode «Carska Bara»
Biciklima su prošli pored table na kojoj je prikaz rezervata te produžiše u pravcu vidikovca, koji je na kraju staze. Prošli su pored interesantnog brodića za prevoz turista, hodali šumskim putem pored starog Begeja. Iza srušenog drveta ostavili su bicikle te produžili pešice kroz hladovinu nedirnute šume. Miloš nije imao želju da nastavi tako da je ostao na ovom mestu da pusti korenje, dok je neustrašiva trojka nastavila put. Probijajući se kroz gustiš, po nogama su ih milovale koprive kojih je, srećom, bilo u izobilju, a svi su imali biciklističke helanke ili kratke pantalone tako da su se svaki čas uzvici oduševljenja razlegali šumom.
Posle tridesetak minuta izbili su na vidikovac koji je postavljen na najvišem mestu rezervata, tako da se nalazi, da ne preteramo, na 2,5 mnv. što je i najveća visinska tačka koju će danas osvojiti. Odavde se vidi pola Banata, na jugozapadu se prostire Titel i titelski breg, desno od njih, na jugoistoku vide se tornjevi Ečke, a još dalje Zrenjanin u kome se za dve nedelje održavaju dani piva. Ispred njih je bara, obrasla crvenim vodenim biljem na koje sleću ptice, oko bare ševar. Komaraca, na njihovo iznenađenje, nema. Sede na toplim daskama vidikovca, Momiru se priviđa rinflajš, sarma, pečenje i torta... Nije mu se dalo jutros da spremi i ponese sendvič tako da preživljava uz pomoć «Bonžite», koja mu je ostala u torbici bicikla.
Iz šume dolazi vesela grupa namirisanih turista koji su do ovog mesta stigli brodićem, te prilazi vidikovcu. Momir zauzima poziciju, i vreba priliku da nekome otme sendvič i pojede ga u zaklonu šume, međutim, svi su praznih ruku. Vodič počinje interesantnu priču o ovom rezervatu, tako da su naučili kako svako jezero, procesom sukcesije, nastoji da postane bara, bara teži da postane tresetište, tresetište vlažna livada i kao kraj procesa, nastaje livada. Proces sukcesije je nezaustavljiv i čuvari rezervata nastoje da ga uspore, čišćenjem odvodnih kanala. Saznali su i da je ovaj prostor jedinstven po tome što u njemu živi osam vrsta čaplji, više stotina vrsta ptica, i nekoliko desetina vrsta životinja, od kojih je najznačajnija vidra, koja traži isključivo nezagađena mesta za svoje stanište. Takođe, u vodi Carske Bare, ima dosta vrsta ribe, ima čak i linjaka koji je kao vrsta u izumiranju, a koji kao i vidra, treba potpuno čistu vodu.
Saslušavši priču, trojka kreće nazad kroz šumu, ostavivši turiste da još razgledaju prirodu pre nego što se vrate u svoj brodić, pa u automobile, možda još negde na roštilj...
Vraćajući se, došli su do Miloša, kome je brada izrasla do struka, i koji je mahnito zvao telefonom Vladu, da pita gde su, dok je Vlada svoj telefon ostavio u torbici bicikla... Izljubiše se na ovome mestu, suze radosnice su svime tekle, četvorka je opet bila na okupu! Nekako uljudiše Miloša, obrijaše ga, tako da su bili spremni da produže do Ečke. U međuvremenu Uglješa je odnekud materijalizovao hjudž sendvič, koji je polako i sa uživanjem žvakao i Momiru nikako nije uspelo da ga prevari i otme mu isti... Borba je trajala do poslednjeg zalogaja, te konačno produžiše.
Od ovog mesta do Ečke ima samo pet kilometara, tako da su momci ovaj deo puta prešli bez imalo napora, plašeći se jednino policije sa radarima jer ograničenje brzine na ovom delu puta je 80km/h.
Ečka, tipično banatsko mestašce, lepo, čisto, sa potkresanom travom oko kuća koje su ušorene i iz kojih dopire miris subotnjeg ravničarskog ručka. Produžiše do hotela «Kaštel», koji je nekadašnji dvorac sa pratećim objektima a sada samo hotel, sa baštom u parku dvorca, prijatno mesto za popiti kafu, a verovatno se zbog blizine Zrenjanina koristi u švalerske namene ali o tom se nisu raspitivali. U blizini dvorca nalazi se razrušena građevina u obliku kule, koju su Vlada i Ugi ispitali a čiju namenu nisu saznali, čak ni starost joj se ne može odrediti, može biti noviji objekat izgrađen tako da podseća na stara vremena, a može biti i deo dvorca, znači starosti stotinak godina.
Posle razgledanja produžiše do centra sela gde se upravo otvarala radnja u kojoj prave sendviče, kada je Momir pitao da li može jedan, sendvičarka je odgovorila da može za desetak minuta, samo da pripremi namirnice... Vlada, Ugi i Miloš su kupili grickalice u obližnjoj prodavnici za to vreme a Momir, kada je dobio svoj topli sendvič sa svim i svačim, nežno ga le milovao pogledom, prelazio preko njegovih zelenila od krastavaca, crvenila od paradajza, sve do zlatnih žutila majoneza...
Osveženi, siti, krenuše nazad, prema Čenti, gde pojedoše lubenicu na zidiću pored puta, otvorivši je pozajmljenim nožem, malo odmoriše bicikle, te ne obazirući se na znakove ograničenja za tili čas stigoše svaki svojoj kući!

Momir
Post Reply